Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
BOŽIĆ: očekivanja, čuđenje i radost
Božić nas sa svim svojim, gotovo djetinjim rekvizitima, jaslicama i drugim običajima, poziva na divljenje životu, na radost postojanja. Poziva nas da ne ugušimo čuđenje, da se znamo zapanjiti od divote pred malenim, pred tajnom života i u neuvjetnim i ružnim okolnostima, da se radujemo dobroti i radu bližnjih
Vjernici u posebnom raspoloženju očekuju svoje blagdane. Tako je i s Božićem, najradosnijim kršćanskim blagdanom. Novinari pitaju svoje sugovornike, roditelji djecu, mi jedni druge: Što očekuješ od Božića? Božić je proslava Isusova povijesnog rođenja, ali mi ne očekujemo nešto iz prošlosti, nešto što se dogodilo davno prije, nego da se dogodi nešto dobro, lijepo danas, sutra.
Kršćani su na počecima nazivani oni koji čekaju Isusa. Koga danas čekamo, i kršćani i mi ljudi uopće? Ne čini li se da su naša očekivanja i nade zgasnuli. Velike nade i želje za boljim kao da su nestale. Stručnjaci vele da naše generacije, posebno nove, nemaju velikih želja ni očekivanja (Enzo Bianchi). Ako imaju, one su privatističke, na sebe orijentirane, na svoj male užitke i sreće. Teško da se može reći nekome, roditelj djeci, žena mužu, brat bratu, prijatelj prijatelju: Očekujem od tebe da…!
Velike nade i želje za boljim kao da su nestale. Živimo u zemlji u kojoj moćni i neodgovorni oduzimaju društvenu nadu. Koliki su mladi, ali i stariji napustili svoju zemlju govoreći: Ovdje nemam što očekivati! Zar kroz tolike godine, od rata na ovamo, mnogo puta nismo ostali razočarani u religiozne službenike, u vjernike, ali i humaniste, tolike političare, tobožnje ljubitelje svoga naroda, jer su nas uvlačili i uvlače u propast, u društveni mrak podjela i mržnji, isključivanja i prezira drugih.
Čovjek je Božji put. Dijete i odnos prema njemu, odnos prema čovjeku početak je svake ljudskosti, početak susreta s Bogom i s čovjekom. Ne mirimo se s našim starim svijetom, s našim cinizmima i mudrovanjima: otkrijmo svoju čežnju, svoje čuđenje i svoju istinsku radost!
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće raznih ideologija, ali čini se s mnogo više nade. Živjeli smo u komunizmu, ateističkoj i u nekim razdobljima vrlo opresivnoj ideologiji, sa svojim falsifikacijama i propagandi bolje budućnosti. Hranili smo se nadom pravednijeg svijeta, novog čovjeka. Čekanje obećanja bila je hrana mnogih. I Katolička Crkva s II. vatikanskim koncilom probudila je nade i očekivanja ne samo među katolicima nego kod mnogih u bolji svijet. Danas smo, izgleda, ljudi bez velikih želja, nada i očekivanja. Među rijetkima koji budi nadu i govori o boljem svijetu, o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu je papa Franjo, ali mu ni njegovi iz Crkve, njegov narod ne vjeruje i ne slijedi ga.
Božić je blagi dan, blagdan. Blagdani su vremena tihe nade za drukčijim, očekivanje novoga. Ne izgleda li da su zgasnuli i naši blagdani? Kao da smo i njih postarali, učinili poznatima do banalnosti. Što se više za njih spremamo, što ih više ukrašavamo, kao da više skrivamo njihovu novost, izmiče nam njihova bit i sadržaj.
Vrijedi se podsjetiti: Božić je blagdan novoga života, novoga svjetla; neočekivanog, nevjerojatnog, za ljude teško prihvatljivoga Božjeg čina da postane čovjekom, jednim od nas, a opet drukčijim, novim čovjekom, novim ljudskim djetetom.
Nama ljudima biti čovjekom ne izaziva neko čuđenje ni nelagodu, a kamoli radost i nadu. Ljudi nam brzo postanu obični, poznati, ostarjeli, dosadni. Jedina novost može biti trač. Možda se povlačimo umorni od dana do dana, teret smo i sebi i drugima. Naš cinizam, skepsa i nevjera da što može biti bolje, narasli su većima od nas. Ne damo se iznenaditi novim, boljim. Neki od nas čak gasimo nade i iznevjeravamo očekivanja svojih bližnjih, kočničari smo novoga svijeta, novih društvenih odnosa, podrezujemo krila ili ometamo rast drugima, preziremo radost i ljubav koji su pokretači novoga.
Vjerujemo da je Božić blagdan satkan od želje za novim. Valjalo bi stoga ovoga Božića probuditi čežnju za novim svijetom i čovjekom, za novim odnosima s ljudima, čežnju za spasenjem, za puninom usred redovnoga, ili kako mistika govori – probuditi čežnju i glad za Bogom. Probudimo iznova u sebi zapretale nade, zgasnula očekivanja – da iz naših starih «panjeva» nepodnošenja i sukoba isklijaju mladice ljubavi (Izaija).
Da bismo ovaj Božić proslavili spremniji, može nam pomoći Franjo Asiški. On je točno prije 800 godina (1223.) uprizorio žive jaslice. Htio je, kako pišu njegovi životopisci, da svojim tjelesnim očima predoči betlehemsku tajnu Božjeg postajanja čovjekom. Doveo je obitelj s djetetom, uveo vola, magarca, druge životinje.
Franjo Asiški imao je poseban dar koji nije dopustio da se ugasi uza sve nevolje, bolesti, nerazumijevanja i ljudske zloće: elementarni religiozni stav, osnovno ljudsko osjećanje pred svijetom, prirodom i ljudima – čuđenje (Papa Franjo). Zacijelo, sve istinsko počinje čuđenjem, zatečenošću, zapanjenošću, divljenjem. Franjo se našao zatečen pred tajnom Božjeg postajanja čovjekom.
Čuđenje nas najprije zaustavlja, čak blokira. Traži da suspregnemo svoje ruke, da ih povučemo k sebi, da ne zaposjednemo niti povrijedimo onoga ili ono čemu se divimo, da ne orobimo tajnu nasuprot sebe. Kad se, na primjer, zaljubljujemo, gotovo se «skamenimo», obuzme nas strahopoštovanje pred drugošću drugoga.
Možemo, naravno, što se i događa, uništiti «predmet» svoga divljenja. Možemo drugim zakontrolirati. Logikom konzumerizma, osvajanja i agresije možemo unakaziti, ogaditi, pa uništiti drugoga. Mislimo često da su svi i sve za nas. Podivljalih želja, kao razmažena djeca, nasilno izrabljujemo i ljude i stvari; ništa ne ostavljamo sveto, nego sve što dotičemo i kuda se krećemo, sve prostore prljamo i obeščašćujemo. Ima nas koji se više ne čudimo tolikom nasilju i ljudskom zlu u svijetu, tolikim ratovima; ne snebivamo se nad patnjom nevinih, niti smo solidarni, ali, tragično je također, da se ne možemo diviti dobroti, uspjehu drugih. Preko naših usta teško prelazi riječ pohvale drugome. Naše oči se umjesto pogleda divljenja pretvaraju u unutarnje zlo oko zavisti, nerijetko i uvrijeđenosti, kao da nam dobrota drugoga odnosi nešto naše, a ne uvećava opći smisao dobra.
Vjerujemo da je Božić blagdan satkan od želje za novim. Valjalo bi stoga ovoga Božića probuditi čežnju za novim svijetom i čovjekom, za novim odnosima s ljudima, čežnju za spasenjem, za puninom usred redovnoga, ili kako mistika govori – probuditi čežnju i glad za Bogom.
Franjo Asiški se začudio, zastao, zadivio pred tajnom svijeta, pred jaslicama, pred Božjim postajanjem čovjekom. Divljenje je nerazdvojivo od zahvalnosti. Franjo je živio iz zahvalnosti, iz punine, ne iz nedostatka, ne iz ljubomore i zavisti što sve nije njegovo.
Osim čuđenja Franjo je bio iznimno radostan otkrivajući da se u tako malenom djetetu, izvan središta, na rubu svijeta, u skrivenom kutu rađa Bog. Kao što nedostaje čuđenja, divljenja, nama i našem svijetu nedostaje istinske radosti. Nažalost, često miješamo radost sa zabavom (Papa Franjo), s plandovanjem i ugodama, lijenošću i hedonizmom. Franjo ne pravi jaslice iz zabave, nije to nikakav teatarski komad, nego da radost vjere podijeli s drugima. Ništa Franji ne služi da bi samo on bio radostan ili da bi se on promovirao. Sve je za druge.
U nas su zabave i zabavljanja često ono za čim čeznemo. Nerijetko su naše zabave prekomjerne. «Zabavljamo se do umiranja», do puknuća, kako je tumačio stručnjak za medije i kritičar naše kulture izobilja (Neil Postman). Zabava je potrebna, ali ona sama po sebi nije radost. Blagdani ili obična druženja ne mogu ostati samo zabava, niti se uvećanjem zabava, uvećava radost. Ima među nama onih koji imaju stalnu potrebu da zabavljaju bližnje, a ustvari ih guše, teroriziraju, ne čine im radost. Onaj koji čini pravu radost, on okuplja i pravi zajedništvo, a onaj koji zabavlja čini teatar, zabavlja na kratko. Sliči pajacu, uličnom zabavljaču, kavanskim lakrdijašima i društvenim klaunovima kao i nekim političarima i javnim radnicima koji su izgubili osobnost, a sveli se na uloge, na zabavljače. Oni nasmijavaju, cere se, glume uspješne, a u stvari srce im je tužno, možda slomljeno, nabreklo od gorkosti i nesreće, od čežnje za promjenom, gladno istinski novoga, rekli bismo, gladno Božje utjehe.
Blagdan Božića je blagdan koji u nama želi probuditi čežnju za puninom života, za smislom. Božić nas sa svim svojim, gotovo djetinjim rekvizitima, jaslicama i drugim običajima, poziva na divljenje životu, na radost postojanja. Poziva nas da ne ugušimo čuđenje, da se znamo zapanjiti od divote pred malenim, pred tajnom života i u neuvjetnim i ružnim okolnostima, da se radujemo dobroti i radu bližnjih; da i mi, poput pastira i mudraca, običnih i umnih, jednostavnih ljudi, otkrivamo čovjeka – Božji put na zemlji, čovjeka kao mjesto i priliku gdje možemo susresti Boga.
Čovjek je Božji put. Dijete i odnos prema njemu, odnos prema čovjeku početak je svake ljudskosti, početak susreta s Bogom i s čovjekom. Ne mirimo se s našim starim svijetom, s našim cinizmima i mudrovanjima: otkrijmo svoju čežnju, svoje čuđenje i svoju istinsku radost! Otkrijmo dijete u sebi i pored sebe! Divimo se ljudima, svim Božjim stvorenjima!
Sretan vam Božić!
Fra Ivan Šarčević