Božić – Misa Polnoćka | Za život čestit molimo

 Lk 2, 1-14

Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin (Lk 2,11). Evanđelist piše da su ovo riječi Anđela Gospodnjeg upućene pastirima. Anđeo Gospodnji u Bibliji nije anđeo kojeg je poslao Gospodin, nego je to sam Bog kada komunicira s ljudima. Taj izraz, kako u Starom tako i u Novom zavjetu, uvijek ukazuje na Gospodina kada stupa u relaciju s ljudima. Ovo je treći put da pristupa. Uvijek je to pojavljivanje povezano sa životom. Prvi put je tu da objavi Ivanov život njegovom ocu Zahariji, drugi put da navijesti život Isusov Mariji, a sada pastirima naviješta Spasitelja.

Luka također piše da Josip, sa svojom trudnom zaručnicom Marijom, uzlazi „iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem“. No zar Davidov grad nije Jeruzalem? U Bibliji je Davidov grad uvijek bio Jeruzalem, prijestolnica u kojoj je ovaj kralj započeo svoju monarhiju, svoje kraljevstvo. Ipak, evanđelist se ne slaže, za njega je Davidov grad Betlehem, odakle ga je Gospodin „doveo s pašnjaka, od ovaca i koza“ (1 Ljet 17,7). U Betlehemu je David bio pastir, u Jeruzalemu je bio kralj. Sveti pisac stoga jasno daje do znanja da onaj koji će se roditi neće imati osobine kralja, nego pastira. „Ovako se htjede roditi onaj koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje“ (J. Stadler). On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan: obličjem čovjeku nalik (Fil 2,6-7).

Teško je naći neku usporedbu s Božićem danas, s upornim bombardiranjem uglavnom umjetnim slikama tople atmosfere, sretnih, radosnih i nasmijanih obitelji, koje u ovo vrijeme nerijetko ponovno otvaraju rane koje nikada nisu zacijelile. Usto, ove godine kao da imamo manje topao Božić. Pa i doslovno. Troškovi energije tjeraju nas na smanjenje potrošnje. Ne možemo ne misliti na umor mnogih obitelji, rat u Ukrajini, represiju u Iranu.

Nije ovo prvi ratni Božić u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Opet nas sve uključuje i pomalo počinjemo shvaćati da se radi o trećem svjetskom „ratu u dijelovima“, o kojem papa Franjo već neko vrijeme govori. Slabo ga se htjelo čuti. Rat ne počinje djelima, nego mišlju, riječju, mržnjom. Rat je bol, smrt, pustošenje teritorija, bijeg onih koji traže sklonište daleko od kuće. Rat je mjesto eksplozija, no mira nema ni tamo gdje se gaze ljudska prava i gdje su oni koji ih zahtijevaju ili brane, tražeći pravednije i slobodnije društvo, osuđeni na smrt. Mira nema ni tamo gdje na sve te nepravde i poniženja prevladava bahata šutnja moćnih. Sve ove situacije podsjećaju nas na tamu naših dana. Već mrak se hvata, gine dan, o Stvoritelju, čuj nam glas. Po beskrajnoj ti blagosti iznad nas bdij i štiti nas.

I dok osjećamo veliku nesigurnost i umor, pogledajmo malog Isusa u jaslama, u hranilici, Mariju i Josipa pokraj njega. Kao da odjekuju riječi svetoga Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Evo Božića, mira koji razoružava srca, ljubavi koja daje snagu i prosvjetljuje pamet, nade koja nas oslobađa od rezignacije i postavlja na put. „Krenimo upravo od slabosti da se prepoznamo poniznima, slabima, ali sposobnima za velike stvari, jer Bog misli biti s nama“ (M. Zuppi). „Mir počinje u nama i ratovi počinju u nama, ali tu i završavaju i zato je važna molitva“ (M. Uzinić). Za život čestit molimo, obnovi našu gorljivost. Nek tvoja svjetlost obasja zle sjene što ih tama tka.

Betlehemska štalica postala je epicentar novog svjetskog poretka, epicentar ljubavi i čovjekoljublja – mira i radosti, istine i pravde za cijelu ljudsku obitelj na ovoj zemlji. Ova sveta noć postala je polazište i žarište revolucije ljubavi koja traje do danas, koja poručuje da ne postoji nikakav „sveti rat“, nego sveti mir. Božić je više od sna. Božić također pokazuje da Božje otajstvo nije apstraktan predmet uzaludnih filozofskih, političkih, pa i religijskih prijepora. Uzaludnih, pa i opasnih, jer žele odlučiti o pobjedi jednog dijela čovječanstva nad drugim. A samo zajedno idemo naprijed!

„Božić ‘upada’ u prolaznost i navike naših života kao ponuda smisla, kao ‘projekt’ kako biti čovjek. Božić se nadvija nad naše mrkline i tame kao svjetlo koje treba upaliti, pod koje treba stati, kao zvijezda koju treba slijediti na putu vlastite humanizacije i humanizacije našega svijeta“ (I. Šarčević). Božić je Bog s nama, s nama zahvaćenima melankolijom zbog koje se osjećamo krivima, kao i s nama ludo zaljubljenima u život. Ovo Dijete je Emanuel, Bog-s-nama. Stvarno među nama. Rađa se u svijetu da bi se naš život rodio u nebu. Čestit Božić! Za život čestit molimo.

Branko Jurić