Božić – Misa Polnoćka | Vidjeti Boga u licu čovjeka

Lk 2,1-14

Svake godine u božićnoj noći čujemo isto evanđelje, isti odlomak radosne vijesti po Luki. To nam omogućuje da iskusimo da je Evanđelje neiscrpno, uvijek iznova shvaćeno na sve dublji način, jer ga slušamo ne samo onako kako je “napisano” nego i našim životom koji prolazi iz godine u godinu, u različitim radosnim ili bolnim događajima koje proživljavamo.

Mariji se, dakle, “navršilo vrijeme da rodi”, dani trudnoće su navršeni dok su ona i Josip u Betlehemu, gradu Davidovu. Iz Nazareta, gdje su živjeli, pošli su u Judeju, poslušni carskoj naredbi o provedbi popisa svega svijeta (οἰκουμένη). To što “za njih nije bilo mjesta u sobi” (κατάλυμα) nijedne privatne kuće, označava krajnje nesigurne i neugodne uvjete ovo dvoje siromašnih koji su prisiljeni putovati zbog političkih odluka nad kojima nemaju moć.

Vječni Sin ne rađa se tek jednako kao svi ljudi, u krhkosti i slabosti, nego se rađa kao nepoznato dijete, izvan svoje zemlje, kao migrant u štali u betlehemskom selu. Ovo je skandal utjelovljenja Boga! Proročanstva o njemu izriču hvale, govore o “djetetu na čijim je plećima vlast. Čije je ime: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (usp. Iz 9,5), a umjesto toga ovo dijete izgleda slabo, sin migranata, rođen inkognito, “bez dokumenata”, za njega nema dostojnog mjesta, nema gostinjske sobe. Ovdje Bog proturječi očekivanju religioznih ljudi koji su bili sigurni u svoje tumačenje Svetog pisma, vodeći se svojim željama i svojim slikama o rođenju Mesije.

Lukina pripovijest je trijezna, suštinska, bez ikakvog popuštanja izvanrednom. Trudna žena rađa dijete u skloništu za pastire. To nitko osobito ne zamjećuje niti ga priznaje kao Mesiju, nitko od onih koji popisuju ne zna u njemu vidjeti Boga koji je sebi oduzeo svoje prerogative (usp. Fil 2,6-7), lokalno stanovništvo ne želi da mu neki tamo stranci remete ritam uhodane svakodnevice. Marija, majka, rađa ga u boli, kao i svaka žena. Tu je njezin zaručnik Josip, sam, s njom. Potom prema djetetu postupa kao što sve majke čine s onim tko im izađe iz utrobe, povija ga u pelene i polaže u jasle (usp. Lk 2,7).

Evo velikog otajstva koje slavimo na Božić: Vječni Sin je postao jedan od nas, malo dijete. Smijao se i plakao. Svevišnji se učinio vrlo niskim, Vječni se učinio smrtnim, Svemogući se učinio slabim, Svetac se učinio solidarnim s grešnicima, Nevidljivi se učinio vidljivim. Ukratko, Bog, odnosno ne-čovjek, postao je čovječanstvo u Isusu, sinu Marijinu. Taj je događaj proizveo krizu svakog odnosa u kojem je Bog Bog, a čovjek čovjek, jer ih razdvaja transcendentnost. S Božićem je čovječanstvo u Bogu i Bog je u čovječanstvu i više se ne može govoriti i misliti o Bogu, a da se ne kaže i ne misli o čovjeku. Nakon rođenja Bogočovjeka, čovjek je s dostojanstvom ispred hrama, subote, zakona. Prednost ima sveti čovjek, a ne sveta zemlja. Ipak, i danas se “često ponašamo poput kontrolora milosti, a ne kao oni koji omogućuju tu milost” (EG 47).

Prilikom bijega u Egipat mali je Isus zajedno sa svojim roditeljima iskusio tragično stanje prognanikâ i izbjeglicâ označeno strahom, nesigurnošću, nedaćama. Poput njih, i danas brojne osobe promrzle lutaju nepoznatim šumama i terenima u potrazi za sigurnošću i dostojanstvenim životom za sebe i svoje obitelji. Papa Franjo podsjeća da nam oni nude mogućnost da susretnemo Isusa, “iako je našim očima teško prepoznati ga takva: u poderanoj odjeći, prljavih stopala, nagrđena lica, izranjena tijela, nesposobna služiti se našim jezikom” (“Poput Isusa Krista, prisiljeni bježati”, poruka za 106. svjetski dan migranata i izbjeglica).

Upravo će to dijete – čija je obitelj u tadašnjem Egiptu, u kojemu se govori strani jezik i uglavnom ispovijeda druga vjera, pronašla sigurniji život (usp. Mt 2,13-23) – od rođenja do smrti govoriti o Bogu (usp. Iv 1,18) svojim životom, riječima, ponašanjem, svojim pogledima i milovanjima, rukama koje grle i liječe, svojim prinesenim tijelom, koje je predano nasilnicima i zlikovcima, ali i nama i za nas današnje grešnike. Zato nam je uvijek dobro podsjetiti se da euharistija koju slavimo i blagujemo “nije nagrada za savršene, već velikodušan lijek i hrana za slabe” (EG 47).

Jedan od onih inspirativnih ljudi, nepokolebljivi borac za pravdu, talijanski biskup Tonino Bello (1935.-1993.), – koji je između ostaloga početkom devedesetih, iako nasmrt bolestan, svojim mirotvorstvom i “aktivnim nenasiljem” zadužio i nas u BiH – govorio je da se “oni koji vole mir ne boje se reći kako stvari stoje, pa ni onda kada njihove riječi pokvare probavu moćnih”. Sam je živio upravo tako, bio je hrabar, pažljiv prema potrebama zanemarenih, svjedok “neugodnog” Evanđelja. Tako je jednoga Božića odlučio uputiti ove čestitke i želje:

 Ne bih izvršio svoju biskupsku dužnost ako bih vam rekao “Čestit Božić” a da vas ne uznemirim. Ja vas, zapravo, želim iznervirati. Ne mogu podnijeti ideju da moram slati bezazlene, formalne čestitke koje nameće kalendarska ‘rutina’. Čak mi laska hipoteza da ih netko odbija pošiljatelju kao neželjene. Upućujem vam, stoga, mnogo neugodnih želja, drage moje sestre i braćo!

 Neka vam Isus – koji je rođen iz ljubavi – podari mučninu na sebičan i apsurdan život bez napora. I neka vam udijeli snagu da osmislite život pun davanja, molitve, šutnje i hrabrosti.

 Neka vam Dijete – koje spava u slami – oduzme san i okameni jastuk vašeg kreveta, sve dok ne ugostite deložirane osobe, Marokanca [migranta], siromaha u prolazu.

 Neka Bog – koji postaje čovjekom – učini da se osjećate poput crva svaki put kada vam karijera postane idol vašeg života, obilovanje projekt vaših dana, leđa bližnjeg oruđe vašeg napredovanja.

 Neka vas Marija – koja tek u balezi nalazi kolijevku gdje će nježno položiti plod utrobe svoje – svojim ranjenim očima natjera da obustavite čežnju za svim božićnim uspavankama sve dok vaša licemjerna savjest ne prihvati da kanalizacija, ili kanta za smeće, ili klinička spalionica postaju grob bez križa odbačenog života.

 Neka Josip – koji je, suočen s tisuću zatvorenih vrata, simbol svih očinskih razočaranja – poremeti opijanje na obilatim večerama, neka prekori toplinu tombola, neka uzrokuje kratke spojeve na vašim rasipnim lampicama, sve dok ne dopustite da upadnete u krizu zbog patnje tolikih roditelja koji sa svojom djecom potajno puštaju suze bez sreće, bez zdravlja, bez posla.

 Neka anđeli – koji najavljuju mir – dovedu rat u vaš pospani spokoj koji je nesposoban vidjeti da se, tek malo dalje od pedlja, uz otežavajuću okolnost vašeg suučesništva šutnjom, trpe nepravde, iskorištavaju ljudi, da se proizvodi oružje, militarizira zemlja siromašnih, da se narodi osuđuju na istrebljenje glađu.

 Neka vam siromasi – koji hrle u špilju dok moćni kuju spletke u tami i dok grad spava u ravnodušnosti – omoguće da shvatite da, ako i vi želite vidjeti ‘svjetlost veliku’, morate početi od posljednjih. Da su milostinje onih koji se igraju na koži ljudi beskorisna sredstva za smirenje. Da krzna kupljena trinaestom višestrukom plaćom ostavljaju dobar dojam, ali ne griju. Da su kašnjenja uručivanja prava na socijalno stanovanje i primanja čin svetogrđa ako su uzrokovana korporativnim špekulacijama.

 Neka vam pastiri – koji bdiju “pod vedrim nebom čuvajući noćnu stražu” i čekaju zoru – dadnu smisao povijesti, uzbuđenje očekivanja, radost prepuštenosti Bogu i potaknu u vama duboku želju da živite siromašno, što je jedini način da se umre bogat.

 Čestit Božić! Neka se u našem starom umirućem svijetu rodi nada.

Ove nekonvencionalne božićne čestitke i želje, napisane prije više od trideset godina, potiču da svatko od nas izađe iz svoje pospanosti, indiferentnosti, sigurnosti, da naše božićno veselje, koje nam itekako treba, postane prava i trajna radost Božića. Pozivaju nas da vidimo Boga u licu čovjeka, u licu svih onih koje susrećemo, osobito ako su mali i potrebiti.

Večeras, gledajući Isusa, pravog Isusa iz Betlehema, a ne onoga koji odgovara našim maštarijama ili prohtjevima, trebali bismo čuti riječi: “Što god si učinila/učinio potrebitima, meni si učinila/učinio” (usp. Mt 25,31-46). Isus je svakako Bog, i mi to ispovijedamo, ali on je prije svega svaki od naših braće i sestara, svaki od ljudi koje susrećemo. Znam li vidjeti Boga u licu čovjeka, čija je Isus slika, čije su crte i bore lica obilježja svih ljudi u nevolji i patnji?

---

Branko Jurić

---