Božić, Iv 1,1-18 | Tijelo od riječi

Božić s jaslicama, s djetetom, Marijom i Josipom, anđelima i pastirima, volom i mudracima, sav taj bajkovit svijet sastavni je dio vjerničke duše, djetinje duše, neizbrisivoga čovjekova razdoblja, štoviše cjeloživotnoga osjećanja bez obzira koliko godina čovjek imao. Uvijek, ama baš uvijek, u nama živi neumrlo dijete. I sav takav Božić više je vezan za intimnost, za privatnost kuće, za dom i obitelj, pa i za manju zajednicu. onu župnu, za crkvu kojoj pripadamo. Takva su uostalom i biblijska čitanja u noći proslave Isusova rođenja. U njima se isprepliće priče o carevima i anđelima, tvrda povijest, briga roditelja za smještaj, pastiri s porukama o rođenju Spasitelja, i sve je zaodjenuto u lijepe slike.

Taj «djetinji» božićni svijet neki grubo odbacuju od sebe, kao djetinjast, drugi bi pak uvijek ostali samo u djetinjstvu. Ipak, niti možemo odbaciti djetinji dio sebe, a da teško ne narušimo svoj identitet, niti možemo ostati samo u sigurnosti i izdvojenosti djetinjega svijeta – moramo odrasti, moramo izići iz svojih obiteljskih i uskih crkvenih krugova, moramo se uputiti u društvo, «do nakraj svijeta», nikada ne zaboravljajući niti niječući svoju djetinju dušu, svoje snove i čežnje satkane i od prizora božićne priče i bajki. To znači da Božić ne prestaje biti naša djetinja radost, da ta obiteljska svetkovina ne prestaje biti i igra odraslih, nego se njezina poruka uobličuje i za one ljude, susjede i druge čiji je djetinji svijet, čije su bajke i pripovijesti, čije su životne poruke obučene u druge priče i kulturne forme ili čiji svijet ne poznaje maštoviti svijet mitova i slika.

Upravo taj prijelaz od obiteljskih i crkvenih jaslica u društvo i u tvrdi svijet, iz božićne noći  na svjetlo dana, u kojem tih jaslica nema u onom noćnom sjaju, čine i sami evanđelisti. Dok Luka, čuli smo sinoć, a slično i Matej, ispredaju svoje pripovijesti o Isusovu rođenju tako da one mirne duše pripadaju sličnim pričama svih djetinjstva, Marko, a posebno Evanđelist Ivan, nemaju tih priča, oni svoja evanđelja, čini se, pišu onim ljudima koji do tih priča ne drže puno. Oni su za ozbiljni razgovor, za riječi, a ne za slike. Ivan, čije evanđelje, proslov čitamo usred dana na Božić, govori jezikom za kojega se trebamo pripremiti šutnjom i stupiti u sabranu ozbiljnosti, jer glavna misao, temeljna poruka Ivanova proslova glasi: I Riječ je tijelom postala! Od stalnoga slušanja, možda smo se navikli na te riječi, ali one su vjerojatno najveća tajna ljudskoga smisla postojanja!

Evanđelist Ivan u ovim riječima sažima ustvari tajnu Isusa iz Nazareta. On zna za pripovijest o Isusovu rođenju u jaslama, ali on treba Grcima, strancima, i onim obrazovanima, objasniti tko je Isus. Vole Grci i slike, ali oni hoće jasne i razlikovne riječi, čiste pojmove. Isus Krist je Logos – Riječ (istina, smisao…), piše Ivan, Božja riječ odvajkada, riječ kojom Bog izlazi i svoje šutnje i daruje se ljudima, prvi se javlja za riječ i stupa u razgovor s čovjekom, preko čovjekova uma, savjesti, kroz darovani svijet, ljudski jezik i mimiku, kroz lica dragih i nedragih. Bog progovara, Bog i šutnjom govori, jer od kako je progovorio, riječ je uvijek prije šutnje, šutnja je uvijek rječita, i kada izgleda «prazna». Riječ je uvijek prva, riječ je uvijek na početku. Riječ je doista, kako dalje piše Ivan, život, svjetlo, jer da nema riječi, ma kakve god one bile, i kao mucanje i kao krnji govor, čak i kao neistine i lažni govor, ne bi bilo života, bila bi posvuda tama. Riječi su uvijek neko svjetlo, neko očitovanje, pojašnjenje i kada varaju, i kada vode na stranputicu. Riječ – Ivan je jasan – je sam Bog.

Luka je, dakle, ispleo priču o Isusovu rođenju i smjestio je u povijesni kontekst, sjetimo se govora o caru Augustu, o naredbi za popis svijeta, o odlasku Josipa i Marije na popis u Betlehem i Isusova rađanja u štali. Ivan ide drugim putem. On tajnu Božjega dolaska na svijet predstavlja u mistici riječi, u tajni Božje riječi. Po riječi, piše Ivan, Bog stvara svijet. Bog je nevidljiv i njegov svijet je njegova materijalno izgovorena riječ, riječ pretvorena u kamen i ocean, u tratinčicu i planinu, u leptira i ljudsko oduhovljeno tijelo, u zmiju i zvijezdu nebesku, u ton u prirodi i na klaviru i u bistrinu očiju ljubljene osobe – sve je to materijalizirana, utjelovljena duhovna riječ nevidljivoga Boga.

Isti taj Bog upućivao je i upućuje nama ljudima svoju riječ, svoje opomene i prijekore, svoje utjehe i ljubav, preko najunutarnjijeg glasa u nama, preko savjesti, kako kažemo za tu instanciju koju osjećamo u sebi tako živom ako je nismo ušutkali ili pokopali. Bog nam govori i preko knjiga i slika, preko čitanja i gledanja, preko mirisa i slušanja, slušanja svetih riječi i Biblije. Povrh svega Bog nam upućuje svoju riječ preko naših bližnjih, preko dragih i prijatelja, ali ništa manje i preko onih koji nam nisu dragi, koje mi ili oni nas ne podnose, govori nam preko naših protivnika i neprijatelja. Bog nam tako uvjerljivo govori preko svojih ljudi i proroka. Točno, Ivan govori o sveprisutnosti Božje riječi.

Ta Božja riječ u zgusnutosti povijesti, «u punini vremena», naposljetku i uvijek u najkritičnijim trenucima, u egzistencijalnim dilemama i u najradosnijim vremenima, postaje čovjekom, tijelom, konkretnom osobom sa svim njezinim geografskim, ljudskim podacima, postaje poput svakoga čovjeka – u Isusu iz Nazareta, drvodjeljinu i Marijinu sinu. Odatle su Isusove riječi odsjaj i otisak samih Božjih riječi. Kršćani vjeruju da preko Isusa govori sam Bog. Čovjek Isus je najveći izraz, najbolja metafora, najuspjelija usporedba, najprikladnija riječ za Boga. On je ustvari sam Božja riječ.

Nažalost, ne umijemo objasniti zašto se stalno događa (ostaje to tajna ljudskoga zastranjenja) da Isus, Božja uosobljena riječ, nije dobrodošla, nije prihvaćena od ljudi, i to od «svojih», ne dakle od stranaca i naših neprijatelja, nego od nas koji se dičimo Isusovim riječima. Ivan jasno kaže: svojima dođe a njegovi ga ne primiše, jer ljudi, ne tamo oni, naši neprijatelji, nego ja, mi, više volimo tamu od svjetla, više mračne riječi nego Isusovu radosnu vijest, više klevete i tračeve nego evanđelje oslobođenja i milosrđa.

Za Božić priznajemo: Bog nam dolazi u djetetu, u novom životu, u bližnjima, Bog nam dolazi u svojoj utjelovljenoj riječi, a ta se Riječ utjelovljuje u prirodi, u svemu stvorenom, iznad svega u čovjeku, u jednom tako sličnom i tako različitom čovjeku od nas – u Isusu. Zbog svega toga, valja nam zastati pred tajnom Božje riječi, pred prirodom, pred djetetom, pred svjetlom i životom koji se rađaju s pojavom Isusa iz Nazareta u povijesti.

Vjera u Isusa, vjera u utjelovljenu Božju riječ ulijeva nam pouzdanje da nijedna naša riječ, nijedna naša šutnja, nijedna materijalizacija našega duha i orječenje naše misli nisu uzalud i ne propadaju, pogotovo ako nastojim govoriti poput Isusa, ako utjelovljujemo njegovo evanđelje, njegove riječi u svom svakodnevnom poslu, u svom socijalnom angažmanu i društvenim odnosima. Ako stvaralačka riječ ljubavi i dobrote tijelom postane, sva naša djela, čini, sva naša tijela, i živa i ona žrtvovana i pokojna, i bolesna i sportska, i mlada i stara, postaju sveopća zajednica Isusove braće i sestara. Mi sami postajemo djeca Božja, čestita i vedra, radosna i zahvalna za život, za postojanje. Vraćamo tako potrebno povjerenje u sebe i ljude, u čovjeka – tjelesnu Božju riječ na zemlji.

Sretan Vam Božić!

Fra Ivan Šarčević