www.polis.ba

BOSANSKI KRIŽ

Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti

Kad se susretne intimna povijest sa zrelom zainteresiranošću i strasti da se ulazi u trag prošlim vremenima, i kad to dvoje stalno paralelno traje izazivajući se i potičući na promišljanje, onda nastane knjiga-spomenik Bosanski križ Ivana Lovrenovića i Josipa Lovrenović


Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović, Bosanski križ: Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti, Dram radosti – Synopsis, Travnik – Sarajevo – Zagreb 2022.


Kad se susretne intimna povijest sa zrelom zainteresiranošću i strasti da se ulazi u trag prošlim vremenima, i kad to dvoje stalno paralelno traje izazivajući se i potičući na promišljanje, onda nastane knjiga-spomenik Bosanski križ Ivana Lovrenovića i Josipa Lovrenovića

Pretpostavljam da je onima koji su iole upućeni u duhovnost Katoličke crkve poznata klasična pobožnost Puta križa koja se uglavnom obavlja u vremenu korizme. U bitnome ona dinamično, odnosno hodom od postaje do postaje, prati dramu svršetka Isusova života: od osude preko nošenja križa, raspeća sve do polaganja u grob. Ta pobožnost istodobno snažno poziva vjernike da po uzoru na Krista prihvate svoj životni križ i uopće križ kao simbol Božjeg spasenja čovjeka. Uza sve poteškoće koje se pri tome mogu javiti, ipak se u kršćanstvu i u njime određenom kulturnom krugu kao samorazumljivo ustalilo povezivanje križa i spasenja.

Ako malo zastanemo kod ove ideje, otvara nam se jedna drevna nelagoda, s gotovo istim intenzitetom kao i u doba kad je nastala. Danas je doduše prekrivaju i ublažuju raznoliki teološki premazi i duhovne prakse, ali njezina iskonska mučnost svejedno ostaje. Naime, od samog početka svoje kršćanske karijere križ je vrlo sporan i osporavan simbol. Možda je to i razlog određenog ustezanja ranog kršćanstva u likovnom predstavljanju raspetog Krista te se radije služi prihvatljivijim slikama – poput dobrog pastira, učitelja, ribe ili Kristovog monograma. U najstarijim kršćanskim spisima spomenut je razlog nelagode: križ – simbol spasenja i darovanog života – zapravo je do te mjere bio izložen nesporazumu da je za jedne bio nešto krajnje skandalozno, dakle otvorena provokacija prepuna negodovanja i ogorčenosti, dok je drugima izgledao kao nešto komično i šarlatansko, nešto blesavo i smiješno, prilika da se dobro izruga s prizorom. Križ je dakle već prvoj kršćanskoj zajednici podastiran kao protudokaz, kao brutalna odsutnost svega onoga na što su se Isusovi sljedbenici pozivali kad su spominjali Raspetoga i njegov križ.

U franjevačkom samostanu na Bistriku u Sarajevu 5. 4. 2022. predstavljena je knjiga ‘Bosanski križ’. O knjizi su govorili autori Ivan i Josip Lovrenović te Enes Škrgo, fra Miro Jelečević i Dženat Dreković /Foto: Polis/

Otada je proteklo vremena i stoljeća. U međuvremenu se križ udomaćio u bezbroj varijanti: postao je religijskim predmetom; ušao u tlocrte crkava; obilježio kulturne prostore poprimajući recimo grčki, latinski, armenski ili irski oblik; ostvario tako blistavu karijeru u umjetnosti; slikan, klesan, izlijevan i oblikovan u svim mogućim materijalima; opjevavan i opisivan; završio na prsima uglednika, na krunama i stjegovima moćnika; obilato korišten, ali i nemilice iskorištavan, dapače zloupotrebljavan sve do današnjeg dana. Pa ipak nikad nije prestao biti ono što je u njemu prepoznala i iskusila jedna mala zajednica u svakom smislu rubnih ljudi: križ kao mjesto nade, simbol koji tako strastveno i željno zaziva svoju drugu polovicu, to jest život koji traje i zaštićenost u koju čovjek ulazi kroz tamna vrata vjere. Takav križ stoji nad milijunima života obilježenih ljudskom patnjom na koju nema laka a možda i nikakva odgovora. Takav križ stoji i na mjestima smrti kao stražar nad prašinom života koju vjetar prolaznosti bez milosti raznosti. No, taj stražar ne čuva stražu moći ni inata, nego kakav god i koliki god bio stoji kao dozivatelj nade, kao nečujna riječ što progovara svakom ljudskom srcu zagledanom prema obzoru smisla, kao utjelovljenje bježivog sjećanja.

I doista, na grobnom križu ostaje nešto od drevne ludosti potrebne da bi se na mjestu raspadanja i rastvaranja ljudskih ostataka i na mjestu na kojem prolaznost pokazuje svoje zube i neumoljiv zagriz, da bi se dakle na upravo takvom mjestu odvažilo vjerovati u neprolaznost i prkositi zaboravu. U njemu je također prisutno nešto od skandala, odnosno onog osjećaja nelagode, nemira i protesta koji nas obuzima kada se usred situacije poraza i krajnje nemoći svakog ljudskog nastojanja progovara o moći koja spaja za ljude nepremostive obale, koja vidi ono što ljudskim očima uvijek biva nuđeno kao slutnja, čežnja, nada.

Ova knjiga koju večeras predstavljamo, u čijim slikama oči i dalje ne znaju što sve gledaju i to možda nikad neće do kraja znati, zapravo je rezultat – neka mi ne zamjere autori – jedne pobožne prakse, ona je svojevrsni put križa. Ona uključuje putovanje koje ulazi u trag uskoj stazi vjere u život i vjere u oslonac na samom rubu ponora ništavila. Ona poput procesije u ljudsku povijest koja je također bila – bez ikakve dolorističke patetike – doista povijest muka i tuga, zaboravljenih, neispričanih ili tek pokojim slovom oriječenih, muka koje su potonule u zemlju prošlosti kao i njihovi kameni čuvari. Taj lovrenovićevski put križa imao je različite postaje: po ledinama izvan putova, u šumama, na lokalitetima koje rijetko tko obilazi, po bosanskim nedođijama i zabitima, po mjestima u kojima je jedino stanovništvo uglavnom ono pod nadgrobnim spomenicima. Taj put je proključao iz dubina povijesti i k’o u kakvoj fantastičnoj priči na moment se otvorio prije nego što se potpuno zatvori i ponornica zaborava odnese stoljetne priče, običaje, živote, nade.

S predstavljanja knjige ‘Bosanski križ’ na Bistriku u Sarajevu /Foto: Polis/

Natuknicu “bosanski križ” ili “bosanski križi” nećete naći u leksikonima i u stručnim priručnicima. Taj naziv ne upućuje na izvanredna i neviđena stilska ostvarenja. Nije ni nešto nečuveno što ne bismo možda već negdje mogli otkriti i iznenada naći. Pa ipak su ti kameni drugovi, koji se poput uspravnih sjenki već vjekovima spremaju dojaviti čas “uskrsnutja tila”, potpuno i dokraja bosanski, pripadaju onoj upornoj unutarnjoj zemlji i njezinim ljudima, od Mihoja Grahovčića do “neviste Anice” i njezina kamena puna osjećaja, pripadaju toj bosanskoj nadi koja kao da nikad nije disala previše punim plućima. A kad joj se to i posrećilo od nje su uglavnom ostala samo groblja sa svojim križevima. Sintagmom “bosanski križ” Ivan Lovrenović čini se u zadnji tren na kulturnu pozornicu ove zemlje, koja tako bolesno sve dijeli pa i svoje mrtve, vraća jedan fenomen o kojem bi zapravo tek trebala uslijediti istraživanja, još pomnija dokumentiranja i očuvanje. Vraća pravo javnosti jednom simbolu koji se rado osporava i uporno zaboravlja.

Kad se susretne intimna povijest sa zrelom zainteresiranošću i strasti da se ulazi u trag prošlim vremenima, i kad to dvoje stalno paralelno traje izazivajući se i potičući na promišljanje, onda nastane knjiga-spomenik Bosanski križ Ivana Lovrenovića i Josipa Lovrenovića. Riječi i slike se međusobno prate, isprepliću i započinju priču. Upravo ondje gdje se čini da ostaje još samo šutnja kamenih križeva može se nazrijeti vjera i čežnja za životom, i upravo tu progovara jedna stoljetna nada.


Autor: Miro Jelečević, polis.ba. (Tekst je pročitan  5. 4. 2022., na predstavljanju knjige Bosanski križ u Sarajevu)