Bogorodica – Nova Godina, Br 6,22-27; Lk 2, 16-21 | Za sreću i mir djece Božje

Sve vjere imaju svoje razumijevanje vremena u povezanosti s Bogom i njegovom objavom te sve na svoj način raspoređuju bogoštovalja kroz vrijeme, imaju svoju bogoštovnu (liturgijsku) godinu. Nije građanska godina ista s vjerskom. Vjerska se, poput dara objave, nudi i utkaje u «profano» vrijeme, u svijet (lat. saeculum), što je u našem pluralnom svijetu nužno polazište za jednakost i aktivnu toleranciju drugih i drukčijih. Uobičajeno je da čestitamo jedni drugima nastupajuće novo vrijeme i izmjenjujemo dobre želje za nove zadatke. U nas se, ali i u drugim narodima i jezicima, želi sreća. Govorimo jedni drugima: Sretno ti ovo ili ono, kao što danas želimo sretnu novu godinu. Sreća je svjetski i svjetovni, zapravo sveopći izraz najveće težnje ljudi, a onda i ljudskih želja, bili oni vjernici ili ne.

U vjerničkim pozdravima, povrh svega u biblijskim, želi se šalom, mir. I u blagoslovnom pozdravu što ga slušamo u današnjem prvom čitanju («Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!») želi se mir. Taj blagoslov preuzima Franjo Asiški i to je ostao blagoslov franjevaca kao što je Franjo vjerno preuzeo Isusov zahtjev da učenici ulazeći u kuće i uopće pozdravljaju druge sa željom da na tom mjestu i na tim ljudima zavlada mir. (Franjin i franjevački pozdrav je Mir i dobro!) Mir nije puka odsutnost nemira, sukoba ili neko pasivno prazno stanje, nego je za mnoge kulture i religije istoznačnica za sreću. Mir sadrži najuzvišenije zbilje ostvarenja ljudskosti i ljudske sreće. Mira nema bez ljubavi, zdravlja, rada i blagostanja (A. Maggi).

Ovaj prvi dan u građanskoj godini slavimo i kao dan molitve za mir u svijetu. Molitva je pragovor, izraz onog najdubljeg ljudskoga, izjednačuje se s čovjekovom iskonskom težnjom za srećom i skladom, mirom sa svima. Moliti, kao i željeti sreću, teško se može dvolično, s mržnjom ili prezirom u srcu. Molitva je najiskrenija riječ, čisti stav, djetinji (ne djetinjasti!) izraz postojanja. Zato dok osobno čestitamo nekom sretnu novu godinu, poželimo i molimo da ima mir, da u novom vremenu taj čovjek bude ljubljen i da ljubi, da bude zdrav kako bi oko sebe širio snagu za dobro, da pošteno radi, da ne krade niti prosi, da čestito otkupljuje svoje vrijeme, da se osjeća u blagostanju, bilo njegovo imanje veliko ili maleno.

Ako bismo iz perspektive božićnoga otajstva poželjeli jedni drugima sreću i mir u novoj godini, čini se da bi prikladno bilo tu svoju čestitku izraziti željom Željka Mardešića koju je on uputio za Božić 2002. u svome tekstu Mir dolazi na Božić? Taj intelektualac i vjernik povezuje božićnu poruku jaslica, betlehemskog djeteta s Isusovim zahtjevom učenicima da primaju malene kao njega samoga i da kao odrasli sami postaju djeca, jer danas su, smatra Mardešić: Djeca bez jaslica u svijetu a Odrasli bez jaslica u sebi.

Prva želja i čestitka za novu godinu odnosila bi se na odgovornost svakoga od nas da svojim riječima i djelima ne uništava sadašnjost i budućnost djeci, malenima, onima koji su poput djece – nejaki i slabi. Ako i nismo Herodi i progonitelji svojih bližnjih, možda smo suučesnici tuđih progona: okrećemo glavu od ljudskih nevolja, od neukih i «nečistih» pastira, dostatno ne vidimo da riječima ili grešnom šutnjom (lažnom neutralnošću) podržavamo današnje Herode ili lukavo huškamo na mržnju i isključivost oko sebe. Božji dolazak, Božje očitovanje na zemlji vezano je za skromnost i za odnos prema malenima. Zato je prva poruka za novu godinu želja da i mi i naši bližnji, da drugi ljudi prepoznaju dobro u malenome, Boga u priprostim, neuglednim i potrebitim ljudima, u skrajnutoj Božjoj djeci.

Drugi dio novogodišnje poruke odnosio bi se na želju da svatko od nas u sebi sačuva djetinju dušu, bez obzira na godine i iskustvo, da dopustimo da nas zahvati djetinje pouzdanje u budućnost i ljude, da se ne strašimo onako kako se straše mrklo zabrinuti za svoj izgled i svoj identitet, da se ne strašimo ni pogriješiti, odnosno da se usudimo igrati, opušteno radovati, ne ubrzavati ni vrijeme ni druge da što prije sazrijemo (ostarimo), da što prije imamo sve; da druge ne strašimo nepostojećom savršenošću i svetošću, da čak dopustimo biti prevareni u ljubavi (uvijek je to bolje nego prevariti!), a pogotovo da ne budemo preosjetljivi i uvredljivi ako nas oni koji nas ljube i nehotice zakinu ili iskoriste. Nije štetno, ni ludo, ni naivno – bez obzira što to smatrala većina «snalažljivih» i «iskusnih», «umnih» i «realnih» – imati djetinje povjerenje u dobar ishod svega, u Božju providnost, imati nadu otvorenih djetinjih očiju, vjerovati da nesreća i zlo, kako god bili jaki, nemaju zadnju riječ.

Ono djetinje u nama, susljedno Božiću, sukladno Isusovu rođenju, sukladno hitnji pastira i radosti Isusovih roditelja zbog rođenja djeteta, božansko je u nama. Ono djetinje, ne djetinjasto, «čudo je dobrote u ljudima», i starijima. Djetinji dio, nekada potisnut, nekada zapretan, nekada omalovažen – neuništiv je u svakom čovjeku. Ima u čovjeku Božji dar mogućeg drugog djetinjstva, dar novog početka, novoga života, druge nedužnosti. I najveći zločinac se može obratiti, jer može iz tog svog djetinjega dijela shvatiti da je zlo još uvijek veće od zla koje je počinio, a da je dobro, i malo dobro neusporedivo veće od najvećega zla, da ljudi mogu biti «lošiji od samih sebe», naime da pod svjetlom djetinje dobrote spoznaju dno svoje ljudskosti i veličinu dobra koju mogu iznova početi činiti.

Neizmjerno je veliko ponovno otkriti dijete u sebi, nepatvorenu božansku snagu dobrote i početi ispočetka, naravno, bez zanošenja kako to ide lagano i preko noći, kako će se to ostvariti već sutra, 2. siječnja. Tko s druge strane obescjenjuje, prezire ili uništava dijete u sebi, završit će kao nervozna, čangrizava ili psihotična ljudska ruševina, koja se od brige za sebe, svoju veličinu urušila u sebe samu, jede i sebe i unesrećuje druge oko sebe. «Tko se ruga djeci što su skrivena u odraslima, izvrgava u stvari ruglu sâmoga Boga koji nam je zapovjedio da budemo kao djeca» (Ž. Mardešić).

U našem svijetu dominantno bahatih i lukavih ljudi, onih koji svoje egzistencijalno vrijeme i godine troše u poštedi sebe, u varanju, u ništenju nevinosti Božje prirode i ljudi, Božje djece, vrijedi vraćati se počecima. Poželimo i sebi i svojim bližnjima novo sretno djetinjstvo. Pružajmo radost i osiguravajmo budućnost Isusovim malenima, bez obzira na njihove godine, vjeru i narodnost. Poželimo i molimo za djetinje pouzdanje u Boga, i onda kada sve ne razumijemo, poput Marije i Josipa, kada udaramo u zidove nesreća ili tvrdoću ljudskih srca.

Nova godina prilika je da iznova potvrdimo da je vjera u Boga, u njegovo očitovanje u djetetu Isusu, uvijek nova mogućnost drukčijeg i novog čovještva. Činimo oko sebe ljude sretnima, budimo ustrajni mirotvorci!

SRETNA VAM I MIRNA NOVA GODINA!

Fra Ivan Šarčević