Bogom protiv žena

Nakon što su talibani preuzeli vlast, svjetske novinske agencije svakodnevno izvještavaju da Afganistanke strahuju da bi ponovno mogle izgubiti prava koja su djelomično povratile nakon zbacivanja talibana s vlasti 2001. godine. U vrijeme kad su talibani vladali tom zemljom od 1996. do 2001. godine, afganistanke djevojčice, djevojke i žene su tretirane kao roba i privatno vlasništvo muškaraca. Moglo se zakonito u njihovo ime sklapati brakove, moglo se samovoljno prodavati djevojčice, njihovim tijelima podmirivati obiteljske dugove, a u slučaju neposluha, moglo ih se bičevati i sakatiti, pa i ubiti „iz časti“.

Talibanske vlasti najavile su da će zemlju urediti prema šerijatskom pravu, a to znači da su pred afganistanskim djevojkama i ženama nesigurni i neizvjesni dani, mjeseci, godine. Iako se ovih dana čuju i umirujući glasovi kako će „novi talibani“ za razliku od onih starih s konca prošlog tisućljeća biti civiliziraniji, teško je očekivati da će se išta bitno promijeniti u njihovom odnosu prema ženama i uopće u odnosu prema ljudskim pravima i slobodama. Zbog toga tko god može, očajnički pokušava pobjeći iz te zemlje, ali među onima koji uspijevaju pobjeći uglavnom su stranci i afganistanski muškarci. Žene, osim iznimno rijetkih, nemaju mogućnost da odu iz zemlje u kojoj će po svemu sudeći biti žrtve diktatorske teokracije koja se pokriva božanskim autoritetom. Riječ je, dakle, o ljudima koji se najozbiljnije pozivaju na Boga, a pritom oduzimaju prava ženama, manjinama i svakom tko ne prihvaća njihovu ideologiju. I to nije slučaj samo u Afganistanu, nego i u mnogim drugim islamskim društvima.

Ponovni dolazak talibana na vlast u Afganistanu oduševljeno su proslavili i neki među bosansko-hercegovačkim muslimanima, radujući se vojnim uspjesima „svoje muslimanske braće“. Ako je i riječ o radikalnoj i fanatičnoj manjini (nadajmo se da je tako!), to ipak pokazuje da su procesi retradicionalizacije bosansko-hercegovačkih muslimana, u kojima su sudjelovali i duhovni vođe Islamske zajednice u BiH (a ne samo muslimani koji su došli sa strane!), doveli do talibanizacije dijela muslimanskih vjerskih službenika i vjernika u BiH.

Bosansko-hercegovački muslimani i muslimanke, pokazuju to znanstvene studije i istraživanja, u bivšoj su Jugoslaviji dostigli značajan stupanj sekularizacije i emancipacije (žene su bile uključene u sve sfere društvenog života), zahvaljujući više jugoslavenskim vlastima nego vlastitoj vjerskoj zajednici. Doduše, ni u ateističkom jugoslavenskom društvu žene nisu posve bile ravnopravne s muškarcima. Odnos jugoslavenskih vlasti prema ženama dobro ilustrira raspuštanje Antifašističkog fronta žena 1953. godine (osnovanog u prosincu 1942. godine), jer su se vlasti uplašile političke snage ženskog pokreta i jer su im se zahtjevi žena za bržom i snažnijom emancipacijom činili prevelikima i za ondašnje društvo neprihvatljivima.

Žene, osim iznimno rijetkih, nemaju mogućnost da odu iz zemlje u kojoj će po svemu sudeći biti žrtve diktatorske teokracije koja se pokriva božanskim autoritetom. Riječ je, dakle, o ljudima koji se najozbiljnije pozivaju na Boga, a pritom oduzimaju prava ženama, manjinama i svakom tko ne prihvaća njihovu ideologiju. I to nije slučaj samo u Afganistanu, nego i u mnogim drugim islamskim društvima

I.

Kad je riječ o statusu žena u religijama, konkretno u kršćanstvu i islamu, on je velikim dijelom bio sociološko-kulturološki uvjetovan. Religije su preuzimale sociološke koncepte iz svojih sredina i u skladu s tim određivale ulogu žena. Istodobno, to pogotovo vrijedi za kršćanstvo, postojali su i osloboditeljski impulsi i inicijative za nadilaženje naslijeđenih društvenih pravila i tradiranih uloga muškarca i žene. Ipak, bitnu ulogu u promjeni statusa žena nisu odigrale religije, nego razvoj društvene svijesti i procesi prosvjetiteljstva, te su žene svoja prava ostvarivale u pravilu protiv volje religijskih zajednica kojima su pripadale.

Devedesete godine su u vjerskim zajednicama na ovim prostorima označile početak uspostavljanja tvrde (fundamentalističke i nacionalističke) vjere, pa tako i tvrdog i strogog islama i povratak vjerskih tradicija kojima se žene pokušavaju svesti na četiri zida i potčinjenost muškarcima. Vjerske tradicije i običaje treba poštivati ukoliko su one čovjekov slobodni izbor, ukoliko ne diskriminiraju druge i ukoliko su u skladu s vrednotama i zakonima sekularne države.

Jedno od najosjetljivijih pitanja u sekularnim zapadnoeuropskim zemljama jest i pitanje nošenja hidžaba. Koncem prošlog mjeseca, poznati egiptolog, religiolog i kulturolog Jan Assmann u intervjuu za berlinski Filozofski magazin (Philosophie Magazin) kritizirao je odluku Europskog suda pravde donesenu prošlog mjeseca prema kojoj poslodavci u privatnom sektoru smiju zabraniti muslimankama nošenje marame (hidžaba) na radnim mjestima ukoliko smatraju da je opravdana potreba da se klijentima predstave neutralnom slikom ili da spriječe socijalne sporove. Tim povodom je Assmann, koji je protiv zabrane nošenja hidžaba, a protiv je i zabrane križeva u bavarskim državnim institucijama, kazao i to da nošenje hidžaba nije propisano u Kuranu, nego je to više stvar tradicije, a manje religije u strogom smislu. Upravo zabrana hidžabu daje konfesionalni status (status confessionis), smatra Assmann i objašnjava: pokrivanje glave kod žena je stari (antikni) običaj koji je postojao u Mezopotamiji, Grčkoj i Rimu, i nema ništa s religijom, nego sa statusom, dostojanstvom i uzdržanošću, a religioznim simbolom postao je ponajviše u procesima modernizacije društava u Turskoj i Iranu kad su muslimani u tim zemljama, da bi se oduprli sekularizaciji i reformama društvenog života, i religizonim razlozima branili svoju tradiciju.

Slažemo se s Assmannom da ne treba zabranjivati nošenje hidžaba bez obzira čini li to netko iz religijskih, tradicijskih ili kulturoloških razloga. Ako je to izraz slobodne volje, ako nije riječ o prisili, nošenje hidžaba je naprosto privatna stvar svake muslimanke i kao takvo pripada grupi neotuđivih čovjekovih prava. Pritom ostaje i dalje neodgovoreno pitanje: kako postupati u slučajevima maloljetnih muslimanki, a nerijetko i onih punoljetnih, kojima se nošenje hidžaba nameće kao obaveza i prisila u sekularnim zapadnoeuropskim društvima koja inzistiraju na individualnim pravima i slobodama. Je li u tom slučaju religijski neutralna država dužna zaštititi članice svoga društva od religijske prisile? Nije uvijek riječ samo o tome da roditelji imaju pravo na odgoj djece, riječ je i o pravima djece (djevojčica) koju roditelji prisiljavaju da prihvate obiteljske i religijske tradicije.

II.

Nije ženama samo u islamu teško izboriti i zaštititi svoja prava i slobode. Slučaj je to u svim religijama svijeta. Nesporno je da žene u suvremenim zapadnim i dominantno kršćanskim društvima imaju veća prava i slobode nego njihove sestre u drugim dijelovima svijeta, a još manje je sporno da ta prava i slobode kršćanke nisu izborile uz pomoć i podršku religije (vjerskih zajednica i crkava), nego zahvaljujući vlastitoj borbi i upornosti, uz žestoko protivljenje crkava (izuzetak su u novije doba protestantske, luteranske i anglikanske crkvene zajednice, iako i u njima ima puno otpora kad je riječ o pravima i slobodama žena).

Unatoč činjenici da je rano kršćanstvo obilježeno snažnom ulogom žena, kako to u svojim razmišljanjima o ženama (Gottes starke Töchter. Große Frauen der Bibel/Božje jake kćeri. Velike žene u Bibliji) zamjećuje protestantska teologinja Dorothee Sölle (1929.-2003.), jer su „služba riječi i zajedničke euharistije slavljene uglavnom u kućama žena“, a žene su, jednako kao i muškarci, mogle poučavati u vjeri i predsjedati liturgijskim službama, položaj žena se ubrzo promijenio na njihovu štetu kad je prevladala biblijska pripovijest o stvaranju žene iz muškarčeva rebra (Rippenstory – pripovijest o rebru), iz koje se izvodila i izvodi manje dostojanstvo ženâ („drugotnost“, kako je to prije nekoliko godina kazao hrvatski katolički teolog s đakovačkom adresom Ivica Raguž), i kad je u drugi plan gurnuta ona druga pripovijest o stvaranju u kojoj su muškarac i žena kao slike Božje posve izjednačeni u dostojanstvu i pravima.

Isus je bio također blag, nježan i suosjećajan i prema strankinjama, dakle, prema ženama iz narodâ koje su Židovi smatrali poganima, a posebno je milosrdan bio prema „javnim grešnicama“ jer je znao da to nisu postale svojom vlastitom voljom, nego ih je u takvo stanje dovelo siromaštvo, samovolja i prisila muškaraca

Upravo u trenucima kad su talibani povratili vlast u Afganistanu, katolici su diljem svijeta slavili jednu od najvećih svetkovina – svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, poznatiju pod imenom Velika Gospa. Čak se ni na dva najveća kršćanska blagdana, na Uskrs i Božić, ne okupi toliko vjernika na misama kao na Veliku Gospu, bar kad je riječ o hrvatskim katolicima među kojima je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji izrazito snažna. Blažena Djevica Marija ima više svetkovina, blagdana, obaveznih i neobaveznih spomendana u Katoličkoj crkvi, i kad se pogleda koliko marijanskih svetkovina ima u svetačkom kalendaru Katoličke crkve, netko bi mogao pomisliti da je ta vjerska zajednica jako naklonjena ženama. Nažalost, to tako nije bilo ni u prošlosti, a nije ni danas.

Suvremeni kršćanski povjesničari i poznavatelji ranog kršćanstva podsjećaju da su žene u počecima kršćanstva imale bolji položaj u Crkvi, nego u kasnijim stoljećima. Njihova marginalizacija započela je već u drugom stoljeću da bi bila dovršena u ranom srednjem vijeku kad su posve potisnute iz života Crkve, bez mogućnosti da sudjeluju u institucionalnom i administrativnom vođenju crkvene zajednice. One su obavljale one poslove koje su im određivali biskupi i svećenici, a riječ je uglavnom o poslovima koji se vežu uz služenje i teške fizičke, kućne i poljske radove.

Isus iz Nazareta se prema ženama odnosio s poštovanjem, zavolio je Mariju Magdalenu, prijateljevao s Lazarovim sestrama Martom i Marijom, sažalio se nad tugom udovice iz Naina zbog gubitka sina, ozdravio Jairovu kći i Petrovu punicu. Bio je blag, nježan i suosjećajan i prema strankinjama, dakle, prema ženama iz narodâ koje su Židovi smatrali poganima, a posebno je milosrdan bio prema „javnim grešnicama“ jer je znao da to nisu postale svojom vlastitom voljom, nego ih je u takvo stanje dovelo siromaštvo, samovolja i prisila muškaraca. Za razliku od mnogih kršćana u prošlosti i sadašnjosti koji se pozivaju na njegovo ime, Isus iz Nazareta žene nije promatrao kao objekte, nego kao subjekte vjere.

U prvim stoljećima kršćanstva žene su mogle obavljati iste službe kao i muškarci, o čemu nas također izvještava Novi zavjet (apostolica Junija, đakonica Feba), ali vrlo brzo ta im je prava oduzeo muški, upravljački dio Crkve. Isusov govor o braći i sestrama i jednakosti sve Božje djece brzo je zaboravljen, i čim su se sinovi Božji dokopali vlasti, odstranili su iz vodećih i važnijih službi kćeri Božje. Zaboravili su sinovi Božji da su žene pratile Isusa na njegovom Putu križa, kad su se svi drugi, i njegovi učenici razbježali iz straha. Zaboravili su sinovi Božji da su žene donijele radosnu vijest o Isusovom uskrsnuću, dok su se njegovi učenici skrivali i smišljali kako da se što brže i uvjerljivije odreknu svoga Učitelja. Zaboravili su sinovi Božji da Isusova zajednica učenika nije bila samo „muški pokret“, nego i zajednica u kojoj su aktivno sudjelovale i žene.

III.

No, vratimo se blagdanu Velike Gospe i percepciji Blažene Djevice Marije prema kojoj se u Katoličkoj crkvi često izvode mišljenja i stavovi o ženama. Marija je u katoličanstvu i pravoslavlju bila i ostala manje i rjeđe exemplum (primjer i uzor vjere), a više i češće instrumentum (sredstvo) za opravdavanje crkvenih odnosa moći, da služi kao mjera šutljive poniznosti i kalup za oblikovanje savjesti i života kršćanskih žena. Takvoj slici Marije doprinijele su i žene, ponajprije redovnice, prihvaćajući muške percepcije i slike Marije. Činjenica da Marija pripada velikim likovima vjere u povijesti spasenja, povijesti shvaćene kao jedno dugo putovanje s Bogom, kao rast i sazrijevanje u vjeri, uglavnom se prešućuje.

Biskupi i svećenici u Hrvatskoj i BiH na svetkovinu Velike Gospe i na drugim marijanskim svetkovinama i blagdanima najmanje u svojim propovijedima govore o Blaženoj Djevici Mariji, o ženama i majkama, o njihovim pravima, mukama i problemima u suvremenom svijetu, a puno više pozornosti poklanjaju ideološkim i svjetonazorskim pitanjima pri čemu u pravilu zastupaju teze o ograničavanju ženskih prava i sloboda. Govorom o poniznosti Blažene Djevice Marije traži se da i suvremene djevojke i žene budu ponizne, poslušne i pokorne. Govorom o žrtvi i odricanju Blažene Djevice Marije, to isto se traži i od suvremenih žena, prije svega majki. Teološke interpretacije prema kojima je Marija u povijesti spasenja posve podložna svome Sinu, vrlo često služe da se opravda sadašnja podložnost žena očevima, braći, sinovima.

Za loše demografsko stanje u društvu u pravilu se samo i isključivo optužuju žene. Njihova legitimna želja da studiraju, da se obrazuju i da se radom afirmiraju, tumači se kao sebični individualizam. Njihov zahtjev za priznatošću i više prava u Crkvi i društvu, tumači se kao „borbeni feminizam“ i kao jedan od najvećih problema suvremene Crkve, iako su najveći problemi i zla suvremene Katoličke crkve najčešće vezani uz njezin muški dio (pedofilija, kriminal, korupcija). Ako se za neke, vrlo rijetke, ženske pokrete u suvremenom svijetu možda i može kazati da su „borbeni“ u smislu zauzimanja radikalnih, isključivih i prema muškarcima neprijateljskih stavova, to nikako nije slučaj sa ženama na ovim prostorima koje su velikim dijelom i u vjerskim zajednicama i u društvu posve marginalizirane, osim ako nije riječ o „političkim ikebanama“ muških političkih vođa ili „živim lutkama“ (Natasha Walter) koje u patrijarhalnom i seksualiziranom svijetu svoje ambicije pokušavaju ostvariti igrajući na kartu ljepote i privlačnosti kao jedinim ulaznicama u svijet moći i jedinim putem do uspjeha.

Kad se danas spomene ime Blažene Djevice Marije najčešće nam je pred očima slika mlade, zanosne, lijepe i atraktivne žene, odjevene u elegantnu bijelo-plavu haljinu, pobožno i sramežljivo oborenih očiju s djetetom u naručju. Druga slika koja se udomaćila u umjetnosti, jest Pietà, na kojoj Marija u krilu drži tijelo svoga mrtvog sina. Treća slika koja dominira u umjetničkim prikazima Blažene Djevice Marije jest slika Marije – kraljice, nestvarne žene, koja pripada nebesima i nema dodira sa zemljom i stvarnošću. Konačno četvrta slika, također vrlo prisutna, jest slika svete obitelji – Marije, Josipa i Isusa. Ove i druge slike o Mariji izrastaju iz povijesti, one su snažno oblikovale narodnu (pučku) pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, ali su se istodobno često koristile i koriste kao sredstva da se odredi položaj i uloga žene u Crkvi i društvu: ponizna, poslušna žena, čija se vrijednost gleda jedino u odnosu prema muškarcu, majčinstvu i muškoj percpeciji tradicionalnih obiteljskih vrednota.

Od svih spomenutih slika Blažene Djevice Marije čini se da je najspornija slika ili predodžba Marije kao nestvarne nebeske žene koja je izgubila svaki kontakt sa stvarnošću, s ljudima i ljudskom svakodnevnicom. Slike Marije u oblacima, slike nezrele, infantilne i ljepuškaste djevojke ne odgovaraju biblijskoj slici Blažene Djevice Marije. Takve slike i pobožnosti koje su uz njih vežu, a one su danas dominantne u marijanskim svetištima i na našim prostorima, sugeriraju nam sliku Marije, koja nikako da odraste i postane zrela žena. Ženama se kao uzor stavlja prepobožna i zanesena djevojka koja se zatvorila u duhovnost i molitvu, daleko od stvarnosti života i svijeta.

Da takva slika nije autentična slika Marije, da su njezina duhovnost i pobožnost tek jedan od mnogih segmenata, pokazuju evanđeoski izvještaji o Mariji koje su pisali muškarci. U prvom poglavlju Lukina evanđelja, u veličanstvenom opisu susreta dviju žena, Marije i Elizabete, Marija je predstavljena drugačije nego što je danas predstavljaju i o njoj govore mnogi biskupi, svećenici i teolozi. Marija, dakle, dijeli sudbinu žena svoga vremena, nije ni u kakvim nebesima i posve čvrsto stoji na zemlji. Tako ju evanđelist predstavlja u hvalospjevu Veliča (Magnificat). U prvom dijelu tog hvalospjeva Marija iskazuje svoju zahvalnost Bogu, unatoč tome što ne zna kako će to sve skupa s njom biti. Njezina duša je sretna, ona se raduje novom životu. Ne obazire se na to što će reći drugi o njezinom blaženstvu (trudnoći), iako je svjesna da bi mogla biti odbačena od svojih, da bi je mogli proglasiti bludnicom i javnom grešnicom jer je trudna, a nema zakonitog muža.

Ono što se nije smjelo izgovoriti, posebno ne javno i pogotovo to nisu smjele žene, Marija izgovara u pjesmi: „Rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne…“ Marija u svojoj molitvi nastupa doista kao samosvjesna, slobodna, samostalna žena, politički i socijalno osjetljiva

Drugi dio Marijine molitve, jedna vrsta socijalno-političkog manifesta, pokazuje subverzivnu snagu vjere i odnosa s Bogom prema strukturama moći , o čemu suvremeni teolozi i mariolozi uglavnom ne vole govoriti. Marija u svojoj sreći i radosti ne zaboravlja ni druge ni svijet u kojem živi. Ona je svjesna u kakvom socijalno-političkom kontekstu živi i kritički se osvrće na ondašnje društvo. Ono što se nije smjelo izgovoriti, posebno ne javno i pogotovo to nisu smjele žene, Marija izgovara u pjesmi: „Rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne…“ Marija u svojoj molitvi nastupa doista kao samosvjesna, slobodna, samostalna žena, politički i socijalno osjetljiva.

Iz pogrešnih interpretacija Blažene Djevice Marije i općenito ženâ koje spominje Biblija (od „proklete“ Eve do „promiskuitetne“ Marije Magdalene) u kršćanskom svijetu je stoljećima građena i održavana premoć muškaraca nad ženama. Katolička crkva se ni danas ne uspijeva osloboditi takvih percepcija i često nije sklona zahtjevima žena za više prava i sloboda. Ono što su žene stoljećima očekivale od vlastite Crkve, dobile su, iako djelomično, od sekularne države. Odnos prema ženama je najmračniji i najtužniji dio povijesti kršćanstva i kršćanskih crkava. Činjenica da je status žena u drugim religijskim zajednicama teži, o čemu smo pisali na početku ovog teksta u kontekstu prava i sloboda žena u islamskom svijetu, ništa ne umanjuje bolna i gorka iskustva mnogih kršćanki koje muški dio Crkve želi u crkvama, na misama i pobožnostima, ali s ograničenim i kontroliranim pravima.

Crkva, smatra Küng živi „odozdo“ i oni „koji su gore“ prije ili kasnije će izgubiti borbu protiv zahtjeva žena za ravnopravnošću spolova, jednako kao što su izgubili i borbu protiv „vještica“ ili u novijem dobu protiv demokracije i ljudskih prava

IV.

Za većinu svjetskih religija, žena je „problem“, pisao je svojevremeno u knjizi Die Frau im Christentum (Žena u kršćanstvu) nedavno preminuli katolički teolog i veliki zagovornik ravnopravnosti spolova u Crkvi, Hans Küng (1928.-2021.): „od prastarih vremena žena je posvuda podređena muškarcu, u obitelji, politici i ekonomiji, u pravima, a ograničeno je i njezino sudjelovanje u kultu.“ Unatoč tome, švicarski teolog i veliki poznavatelj svjetskih religija je optimističan bar kad je riječ o Katoličkoj crkvi: Crkva, smatra Küng živi „odozdo“ i oni „koji su gore“ prije ili kasnije će izgubiti borbu protiv zahtjeva žena za ravnopravnošću spolova, jednako kao što su izgubili i borbu protiv „vještica“ ili u novijem dobu protiv demokracije i ljudskih prava.

Spomenuti talibani s početka ovog teksta nisu uopće usamljeni u svome odiumu prema ženama. Talibanstvo je, bar kad je riječ o odnosu prema ženama, živo u svim vjerskim zajednicama u kojima dominiraju muškarci. Katolički ili pravoslavni ženomrsci su ideološki i mentalno bliski talibanima. U spomenutim vjerskim zajednicama nisu uopće rijetke ni žene, pobožne i karizmatizirane bogomoljke, fanatične vjerske aktivistice koje također podržavaju patrijarhalni vrijednosni sistem. Talibani i Afganistan su daleko, ali se zadah njihovog odnosa prema djevojčicama, djevojkama i ženama osjeća i u našim tradicionalističkim, neprosvijećenim i mizogenim vjerskim zajednicama i društvima.

Povijest religija nas poučava da svaka religija ima mnogo toga od ženskog i majčinskog. Religije koje inzistiraju na tradicionalističkim konceptima vjere i odnosa između muškaracâ i ženâ, u opasnosti su da se i dalje ogrješuju o žene, da ih u konačnici i izgube, a s njima i vlastitu dušu. Da Bog ne pravi razliku među svojom djecom, da poštuje žene koje muškarci u njegovo ime i u ime izopačene vjere ponižavaju i potčinjavaju, pokazuju mnoge biblijske i pripovijesti drugih religija o ženama prema kojima Bog iskazuje duboko poštovanje, povjeravajući im u povijesti spasenja i svijeta najuzvišenija poslanja.

---

Drago Bojić, polis.ba

---