Bogojavljenje – Tri kralja | Kad se mudraci klanjaju 

Mt 2,1-12

Anđeli pri Isusovu rođenju, kako opisuje Evanđelist Luka, u nekadašnjoj slici svijeta simboliziraju Božje glasnike. Pastiri su predstavnici priprostih ljudi, prvi čuju anđele, odlaze k jaslicama i prvi razglašuju Isusovo rođenje. Prema Evanđelistu Mateju, nema anđela ni pastira, nego Isusovo rođenje po čudesnoj zvijezdi upoznaju mudraci s Istoka.

Poput Luke i Matej Isusovo rođenje stavlja u povijesni kontekst i teološki tumači. Dok Luka govori o rimskom cezaru Augustu, o popisu stanovništva za vrijeme sirijskoga guvernera Kvirinija, o Betlehemu i jaslicama, o anđelima i pastirima, Matej šturo piše o samom Isusovu rođenju, ali zato opširnije piše o mudracima koji prije Betlehema posjećuju Heroda, smatrajući vjerojatno da se «novorođeni kralj židovski» treba roditi u kraljevskoj palači i u religijskom i političkom središtu – u Jeruzalemu.

Matej ne piše koliko je brojem bilo mudraca, nego samo da su mudraci došli s Istoka. Prema predaji smatra se da su bila trojica (Gašpar, Melkior i Baltazar). Oni su predstavnici rasa i tada poznatih kontinenata (Azije, Evrope i Afrike). Istodobno, oni su i predstavnici vladarâ svijeta – «tri kralja». Za njih se kaže da su i magi, čarobnjaci i zvjezdoznanci koji po rasporedu zvijezda otkrivaju božanske poruke, nagoviještaju i tumače nove događaje.

Mudrace se smatra učenim ljudima, danas bismo rekli intelektualcima, ljudima koji nisu zatvoreni sveznadari nego otvoreni novim spoznajama. Oni su simbol tražitelja istine i tražitelja Boga. Oni žele čuti druge, uče od drugih, pitaju čak i vlast, Heroda kralja, i «glavare svećeničke i pismoznance narodne», konzultiraju dakle prijašnje znanje. I upravo uvažavajući povijest znanja, prijašnje spise i tradiciju, kako im to glavari svećenički i pismoznanci i govore, oni nastavljaju svoj put u Betlehem.

Znakovito je da se zvijezda kojoj su mudraci u svojoj domovini vidjeli izlazak, i za kojom su krenuli, izgubila dok su boravili kod Heroda u Jeruzalemu, i opet se, na njihovu veliku radost, pojavila kad su ostavili Heroda i uputili se prema Betlehemu. Mudraci slijede svoju zvijezdu, tragaju za istinom, žele joj se pokloniti. Oni se ustvari ne poklanjaju zvijezdi i nebeskim tijelima, nego čovjeku, uosobljenoj istini, poklanjaju se čovjekovom dostojanstvu koje se početno predstavlja u dostojanstvu djeteta. I nije im strano, a to je stalna Božja praksa s ljudima, da se rođenje «novoga kralja», da se očitovanje Boga događa u neočekivanom mjestu, najmanjem, što znači da svaki čovjek, bez obzira na mjesto i status, ima svoje neupitno i neotuđivo dostojanstvo. I ti veliki ljudi poklanjaju i darove koji potvrđuju čovjekovo dostojanstvo. Isus, novorođeni čovjek, je novi kralj, njemu se dariva zlato; taj čovjek je Božji sin, dariva ga se tamjanom; i taj čovjek biva obdaren smirnom, pomašću za njegov ukop i otkupiteljsku smrt.

Ovi mudraci ili kraljevi korektiv su kršćanima, počevši od biskupa, svećenika, do snalažljivih pobožnika i učenih teologa, koji tobože znaju sve o Isusu, ali se ne miču iz svojih središta i sa svojih pozicija, ne kreću onamo gdje se Bog najprije očituje, na periferijama, i u malenome. U svakom narodu, i među hrvatskim katolicima, vlada ne samo uskogrudni nacionalizam prema ljudima drugih naroda i kultura, vjera i svjetonazora, nego se grubom nacionalnom unitarizacijom (državotvornošću) ili rigidnom provincijalizacijom privilegiraju pojedini krajevi ili regije, divinizira lokal-patriotizam, lažno veličaju pojedini dijelovi naroda, dok se neke druge krajeve, lokalne kulture i skupine vlastitoga naroda, prezire i ignorira. Pojedinim se regijama ili dijelovima istoga naroda, kako primjećuje Papa Franjo, oduzima ljudsko dostojanstvo, jer su, zbog svoga siromaštva, «balast» naprednim sunarodnjacima i onemogućuju im povećanje potrošnje (usp. FT 125). Čitave skupine jednoga naroda (npr. bosanski Hrvati) «balast» su komoditetu glavnih državotvoraca ili grižnja savjesti zbog moralnih promašaja i religioznoga licemjerstva narodnih i crkvenih poglavara. Pripovijest o mudracima u Betlehemu svakako je humanističko-teološka kritika naših unutaretničkih i unutarcrkvenih nejednakosti, nepravdi i nijekanja osobnog i skupnog dostojanstva.

Mudraci imaju još jednu važnu osobinu koju bi vrijedilo usvojiti. Naime, osim što su privrženi traženju istine pa se ne zaustavljaju kod kralja Heroda, nego idu sve do kraja svoga cilja, pripovijest kaže da su oni mudri ne samo po stečenom znanju, nego i po svojoj intuiciji – Matej piše «upućeni u snu» – pa se iz Betlehema ne vraćaju više Herodu, nego zaobilaze i kralja i Jeruzalem. Kad se nađe istina, više se nema razloga vraćati starim putem, niti je smisleno uvjeravati nekoga tko ne želi ni koraknuti na put traženja, nego se valja vratiti novim putem u vlastitu svakodnevnicu i živjeti po otkrivenoj, nađenoj istini. Mudraci su bili otvoreni, piše «saslušavši kralja», koji im je prenio znanje svojih umnih dvorskih svećenika i teologa da se Isus treba roditi u malom judejskom Betlehemu, dakle, s tim znanjem, mudri ljudi kreću na svoj put, ali se nakon dosegnuta cilja više ne vraćaju kralju. Oni nisu služitelji vlasti nego služitelji istini i malom djetetu, malenom čovjeku, ljudskom dostojanstvu, samome Bogu, makar se on – zapravo ne makar, nego upravo – jer se Bog objavljuje na ljudskoj periferiji, u neočekivanom.

Za Evanđelista Mateja, za prve Isusove učenike, pohod mudraca, odnosno njihovo «izigravanje» Heroda i nepovratak da ga izvijeste što su vidjeli u Betlehemu, razlog su Herodova straha za vlast te bijesa i strašnoga nauma da pokolje židovsku djecu. Također je to razlog što Josip, u snu upućen od Božjega glasnika, sa svojom ženom i djetetom, bježi u izbjeglištvo u Egipat, sve do Herodova skončanja.

Uočavamo da se Božje očitovanje na zemlji, u čovjeku Isusu, ne događa tek negdje u nebesima, među anđelima i zvijezdama, niti samo među prostodušnim pastirima, niti samo u privatnosti ljudskoga srca, koliko god ono bilo gostoljubivo i toplo, nego u posve konkretnim užim i širim geografskim, političkim i kulturnim okolnostima, u raznim utjecajima i interesima premreženom društvu, u svijetu kraljeva i mudraca, zvjezdoznanaca i intelektualaca, kraljeva i stožernika, despota i nasilnika, ali i plemenitih ljudi, malih i velikih, neukih i učenih, u ozračju ljubavi, ali i u situacijama bolesti, nevolja, straha, progona i izbjeglištva.

Mudraci pokazuju kretanje rasa i naroda, svih ljudi, svakoga čovjeka osobno prema istini, klanjanje dostojanstvu svakoga čovjeka, klanjanje pred Bogom kojega je – prema Isusu iz Nazareta – svaki čovjek živa slika i tjelesno očitovanje. Svetkovina Bogojavljenja pokazuje također kako kršćanstvo ulazi u svijet. Kršćanstvo se ne rađa u veličini palača, u svili i sili, ne rađa se u nepokretnosti osigurane pobožnosti, niti u sigurnosti najvećega znanja, niti u slijepom posluhu vlastima, duhovnim vračarima i čarobnjacima religije, posjednicima nadnaravnih znanja, nego u izlasku prema ljudima koji traže istinu, traže iskreni susret i razgovor. Bog se ljudima objavljuje kroz navještaj anđela i pastira, po zvijezdi i umnosti, kroz stare spise i predaju, i povrh svega u ljudskom traženju istine, smisla i ljubavi. Nijedno istinsko traženje nije uzaludno. Bog ima povjerenje u čovjeka do poklonstva u malenom djetetu, do pobožanstvenjenja čovjekova dostojanstva.

Fra Ivan Šarčević