Bogojavljenje | Priča o drugom mudracu – priča o vjeri, nadi i ljubavi

Henry van Dyke (1852.–1933.) objavio je 1895. godine iznimno lijepo književno djelo pod naslovom „Priča o drugom mudracu“. Priča prati „četvrtog mudraca“, Artabana iz Ecbatana u Perziji, koji, poput mudraca spomenutih u Matejevom Evanđelju, uočava i prepoznaje znak na nebu, koji najavljuje rođenje Kralja među Židovima.

Kreće na dug put, čvrsto uvjeren da će se rođenje dogoditi u Jeruzalemu, noseći sa sobom dragocjene darove: safir, rubin i biser – blago koje želi darovati novorođenom Djetetu. No, na samom početku svojeg putovanja Artaban zastaje kako bi pomogao jednom teško unesrećenom čovjeku. Taj nesebični čin košta ga susreta s karavanom, koja ga je čekala kod starog „Hrama sedam sfera“ u Babilonu. Ondje je prema ranijem dogovoru trebao pridružiti se Gašparu, Baltazaru i Melkioru, te s njima nastaviti put kroz pustinju.

Od unesrećenog čovjeka Artaban saznaje da će se Isusovo rođenje dogoditi u Betlehemu, a ne, kako je bio uvjeren, u Jeruzalemu. S obzirom na propušteni sastanak s karavanom i nemogućnost da sam prijeđe pustinju samo s konjem, Artaban je prisiljen prodati safir kako bi nabavio deve i zalihe hrane nužne za nastavak putovanja.

Na njegovo veliko razočarenje, u Bethlehem stiže s trodnevnim zakašnjenjem, jer su roditelji s novorođenim djetetom otišli u Egipat. No, postaje svjedok Herodova zločina nad nevinom djecom. Kako bi spasio život jednog djeteta, Artaban rubinom podmićuje časnika ostaje mu još samo biser. Artaban nastavlja svoje putovanje prolazeći kroz Egipat i brojne druge krajeve, neprestano gajivši nadu da će konačno susresti Isusa. Tijekom tih dugogodišnjih hodočašća posvećuje se činjenju mnogih dobrih djela ljubavi. Nakon 33 godine upornog traganja, Artaban konačno stiže u Jeruzalem, no dolazi u tužnom trenutku kada je Isus osuđen na smrt. Tu ostaje bez bisera, jer ga koristi kako bi otkupio mladu djevojku osuđenu na ropstvo.

Uz tužnu sudbinu koja ga zadesila, Artaban smrtno stradava u potresu, koji se dogodio neposredno nakon Isusove smrti. Obuzima ga velika tuga, jer, unatoč godinama predanog traženja, nije uspio susresti Isusa za vrijeme njegova života. Unatoč tome, njegovo djelovanje ljubavi i nesebičnosti tijekom dugogodišnjeg hodočašća ostavlja dubok trag, premda mu se susret s Kraljem izmicao do samoga kraja njegova života.

No, pred samu smrt Artabanu se ukazuje uskrsli Krist, te pa započinje razgovor s Isusom: „Ah, Gospodine, tražio sam te godinama i čeznuo za tobom. Oprosti mi! Imao sam za tebe dragocjene darove, ali sada nemam ništa.“ Na to mu Isus odgovara: „Artabane, dao si mi već svoje darove. Kad sam bio gladan dao si mi jesti, kad sam bio žedan dao si mi piti. Kad sam bio gol ti si me obukao. Kad sam bio beskućnik, prihvatio si me.“ „O, ne tako Spasitelju moj“, Artaban odgovara, „nikad te nisam vidio gladnog, ni žednog, nikad te nisam odjenuo. Tražio sam te trideset i tri godina, ali nikada nisam vidio tvoje lice, niti te poslužio, Kralju moj!“ Na tu skrušenost Isus mu poručuje:  „Zaista ti kažem, utoliko što si učinio jednoj od najmanjih moje braće učinio si to meni.” Artaban saznaje da je, unatoč vlastitim sumnjama, vjerno služio Isusu svojim nesebičnim i dobrim djelima. Osjećaj radosti osvijetlio je blijedo Artabanovo lice „poput prve zrake zore na snježnom planinskom vrhu. Dugi dašak olakšanja nježno je izdahnuo iz njegovih usana. Njegovo putovanje je završeno. Njegovo blago je prihvaćeno.“ Četvrti mudrac je pronašao Kralja.

Artaban koristi svoje skupocjene darove kako bi ublažio patnje drugih ističući važnost suosjećanja i nesebičnosti u čovjekovim vlastitim životnim putovanjima. Unatoč propuštanju tradicionalnog susreta s Isusom, priča naglašava da se božanski trenuci mogu pronaći u djelima služenja i ljubaznosti prema drugima. Priča ukazuje na nepredvidivu prirodu božanskih trenutaka, te podsjeća da očekivanja o susretu s Božjom prisutnošću mogu biti iznenadno premašena.

Artaban, suočen s neočekivanim tijekom događaja, spoznaje da se božanski susret može pojaviti u različitim oblicima. Priča potiče na otvorenost božanskom usred svih izazova i nesigurnosti života. Neprestana potraga za božanskim, kako sugerira, transformira pojedinca. Iako Artaban propušta početni susret s Isusom, priča nagovještava da pronalazi otkupljenje i milost kroz svoja nesebična djela. Njegova predanost pomoći drugima postaje oblik štovanja, ilustrirajući da se milost može pronaći u životu posvećenom ljubavi i služenju.

Zaključno: priča o „četvrtom mudracu“ prenosi snažnu poruku o transformacijskoj prirodi suosjećanja, neočekivanim načinima susretanja s božanskim te duhovnom značaju života posvećenog nesebičnoj službi. Potiče pojedince da promatraju svoja osobna putovanja kao potragu za smislom, razumijevanjem i božanskom povezanošću.

Van Dyke donosi staru biblijsku priču o mudracima s Istoka na način koji je nov i osvježavajući. Poruka koju priča nosi je bezvremenska. Priča o Artabanu odnosi se na sve ljude; svi su pozvani biti ti „drugi mudraci“. Kroz ovu priču van Dyke prenosi život čovjeka, koji dosljedno živi zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv, 13:34). Ova priča savršena je ne samo za božićno vrijeme, već i za Uskrs, ili za bilo koje drugo vrijeme tijekom godine. Sebičnost vodi do napuštenosti, dok nastojanje služiti drugima dovodi do ispunjenja.

Priča o Artabanu postaje univerzalna priča o ljubavi, odanosti i nesebičnosti koja se može primijeniti u različitim kontekstima i razdobljima. U konačnici, ona poziva čitatelje da razmisle o vlastitim postupcima i odlukama, potičući ih da odaberu put ljubavi i služenja kako bi pronašli istinsko ispunjenje u životu.

Artaban, i magi hrabro kreću na dug i izazovan put, vođeni željom da se poklone Isusu, iako je put bio ispunjen opasnostima. Istodobno u samom Betlehemu nije bilo velikog odziva. Ova slika odražava današnje vrijeme u kojem, nazovi, „kršćanski narodi“ ponekad zatvaraju svoja srca i uši pred Isusovim učenjem. Čini se da su, ponekad ljudi koji nisu obilježeni kršćanstvom češće otvoreni za Isusovu poruku i da pokazuju više interesa za evanđeoskom porukom od onih, koji su, možda, izloženi toj poruci već dugi niz godina. To postavlja izazov pred „kršćanske narode”, potičući ih da ponovno razmotre svoje vlastite stavove i otvore se za istinske vrijednosti koje nosi Isusova riječ.

„Mudraci s Istoka su početak i predstavljaju upućivanje čovječanstva prema Kristu. Oni započinju povorku, koja prolazi tijekom čitave povijesti. Ne predstavljaju samo ljude, koji su našli put do Krista. Oni predstavljaju također i nutarnje iščekivanje ljudskog duha, kretanje religija i ljudskog uma prema Kristu. … oni su na neki način na tragu Abrahama, koji na Božji poziv kreće na put.   a koji to kršćani danas hitaju kad se radi o Božjim stvarima?“, pita se papa Benedikt XVI. u knjizi „Djetinjstvo Isusovo.

Krešimir Cerovac, polis.ba