Bogojavljenje| Betlehemska prinova privlači tražitelje

Mt 2,1-12

Na Božić smo promišljali i slavili rođenje Isusovo u betlehemskoj štali. Danas slavimo Bogojavljenje (επιφάνεια, θεοφάνεια), očitovanje božanskoga, objavu ljudima cijeloga svijeta djeteta rođenog u Betlehemu, siromaška među siromasima.

Jedinstveni biblijski izvještaj po Mateju predstavlja ovaj događaj u neodređenom trenutku nakon Kristova rođenja u kojem ga posjećuje skupina neimenovanih mudraca (μάγοι), i to ne u štali gdje je rođen, nego u kući (οἰκίαν) u kojoj “ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom” te “padnu ničice i poklone mu se” (Mt 2,11). Ova je slika kroz stoljeća tumačena, opjevana i predstavljana na mnogo načina koji se ipak usuglašavaju u prenošenju bitne poruke: dolazak mudraca u Betlehem odgovor je čovječanstva Bogu koji je htio doći među nas da bude Emanuel, Bog s nama (usp. Mt 1,22-23; Iz 7,14).

Većina zapadnih kršćana tradicionalno pretpostavlja da se, na temelju spomenuta tri dara, radi o trojici mudraca. U istočnom kršćanstvu, posebno u sirijskim Crkvama, ima ih dvanaest. Ti zvjezdoznanci, mudraci – ili magi (μάγοι), kako stoji u svetopisamskom tekstu, – su tražitelji sposobni krenuti, ne ostaju zatvoreni u svojim granicama i nisu zadovoljni svojim dotadašnjim horizontima. Njih vodi potreba da upoznaju drugoga, da izađu iz religijske autoreferencijalnosti, da traže istinu koju nikada nisu posjedovali i koja nam uvijek prethodi. I zato odlaze, kreću na putovanje slijedeći zvijezdu, ne znajući gdje bi ih to moglo dovesti. “U svim ljudima dobre volje milost nevidljivo djeluje”, pa su tako i oni, “na način koji je Bogu poznat, pridruženi pashalnom otajstvu” (usp. Gaudium et spes, 22).

Kada stignu u Jeruzalem, zvijezda nestaje, pokazujući mudracima svoju nedostatnost: knjiga prirode, kozmosa, nije dovoljna, stoga moraju postavljati daljnja pitanja o mogućem rođenju židovskog kralja. Postavljaju ih onima koji su primili objavu, Božju riječ, u uvjerenju da mogu znati ono što sami ne znaju. Međutim, ubrzo shvaćaju da su njihova pitanja uznemirujuća za cijeli grad, posebice za kralja Heroda. Njihova pitanja plaše one koji vjeruju da su kralj i one koji vjeruju da već imaju kralja. Toliko su zastrašujuća da su mračne sile odmah krenule suprotstaviti se betlehemskoj prinovi. Ne shvaćaju da njegovo kraljevstvo nije teritorijalno, da ono “nije od ovoga svijeta” (usp. Iv 18,36). Kraljevstvo nebesko je odnos između Boga i ljudi i ljudi međusobno, u nama i među nama (Lk 17,1), dostiže se putem razumijevanja (Mk 12,34), postajanjem nalik djetetu (Mk 10,15), ne tek zazivanjem ili čašćenjem kralja, nego vršenjem volje Božje (usp. Mt 7,21).

Herod i jeruzalemski uglednici predstavljaju svjetovnost, one koji uvijek robuju izgledu. Oni cijene samo egzibicije, senzacionalne stvari koje privlače pozornost. S druge strane, u tražiteljima s Istoka vidimo drugačiji stav, koji bismo mogli definirati kao teološki realizam, jer oni objektivno percipiraju stvarnost, shvaćajući da Bog ne želi nikakvu razmetljivost, da je u poniznosti. “Vidjeti” na ovakav način koji nadilazi vidljivo omogućuje nam da štujemo Gospodina koji je često skriven u jednostavnim situacijama, u skromnim i od nas marginaliziranim ljudima (usp. Papa Franjo, Homilija, 6.1.2021.).

Glavari svećenički i pismoznanci citiraju Sveto pismo (Mt 2,4-6), ali mu nisu poslušni. Mudraci jesu te idu prema Betlehemu, a zvijezda koja ih prati ponovno se pojavljuje (Mt 2,9-10), kao da proriče da su knjiga prirode i ona Božje riječi suglasne u približavanju djetetu Isusu. Vječni Sin među nama, nejako dijete, privlači osobito one koji su daleko. Ne one koji se osjećaju “odabranima”, nego prije svega one koji se smatraju tražiteljima.

Oni koji su se navikli na udobnost političkih ili religijskih funkcija i privilegija pokušavat će mu se tijekom života suprotstaviti i skloniti ga s puta, jer im je njegova prisutnost prijetnja, od Betlehema do križa. Značajno je da u evanđelju po Mateju upravo u času križa odjekuju ista pitanja koja su bila postavljena u času Isusova rođenja (usp. Mt 2,2), reći će mu: “Zdravo, kralju židovski!” (Mt 27,29). Pilat će napisati da je razlog njegove osude to što je židovski kralj (usp. Mt 27,37), a svećenici će povikati: “Ako je Kralj Izraelov, neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!” (usp. Mt 27,42).

Magi su napustili svoju zemlju, svoj svijet i krenuli na dalek put. Vođeni svojom žeđu za istinom i spasenjem ustrajno su išli prema cilju, sve dok ga ne dostignu, jer Bog iskreno izlazi u susret onima koji ga traže. Oni su “imali otvorena srca”, “bili su otvoreni za nešto novo”, “portret su čovjeka koji čezne za Bogom, onih kojima nedostaje dom, nebeska domovina”. Oni odražavaju sliku “svih ljudi koji nisu dopustili da im se anestezira srce” (Papa Franjo, Homilija, 6.1.2017.). I nisu došli sami: sa sobom su donijeli svoju kulturu, svoj identitet, svoju povijest, nudeći sve Spasitelju. Njihov susret s Mesijom, međutim, nije označio kraj njihove potrage: nastavili su hodati “drugim putem” (Mt 2,12), odnosno na drugačiji način tražiti istinu. Slijedeći njihov primjer, jesmo li mi kršćani spremni ponizno tražiti onu istinu koja nam uvijek prethodi i koja će nas na kraju povijesti, zajedno sa svim ljudima, dočekati u Kraljevstvu?

Branko Jurić