Svi sveti: Blaženici pred Božjim sudom

Mt 5,1-12a

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan dragi su dani kršćanima. Osim sjećanja na velike ljude, svece, ponajprije na svjedoke i mučenike vjere, koji su ovaj svijet činili i čine boljim, osim sjećanja i molitava za svoje pokojne, bližnje i daljnje, i za one kojih se nema nitko spomenuti, ova dva dana od vjernika čine mirnije, stišanije ljude. Usporedimo li ove dane s drugim svetkovinama, usporedimo li pogotovo propovijedi biskupa i svećenika u ovim danima s onima na «velikim svetkovinama», ovdje je dosta toga drukčije, sabranije, staloženije. Vjerojatno nijedna svetkovina nije toliko bliska Isusovom velikom tjednu muke, smrti i uskrsnuća kao Svi sveti i Dušni dan. Jer, na ove se dane sabiru naše misli i molitve oko smisla postojanja i smrti, pred nama se otvara i povjerenje u milosrdnoga Boga koji sve prati i uzdržava, koji je obećao drugi život, puni onostrani život dobrima.

I baš se na Sve svete čitaju Isusova blaženstva, Isusova obećanja različitim vrstama ljudi koji će, ako sada i žive u oskudici ili se ponašaju drukčije od onih najčešćih ljudskih ponašanja, zadobiti puninu života. Isusova su blaženstva skraćena verzija kako se postaje istinskim čovjekom, a što označavamo i riječju svetac. Svetac je onaj koji ostvaruje barem jedno od blaženstava u herojskom stupnju, a pritom ne isključuje nijedno drugo blaženstvo. Slično je to kao i s krepostima ili talentima. Onaj tko ostvari barem jednu krepost (recimo pravednost ili jakost) ili ostvari talent do vrhunca, a da ne zaboravi druge kreposti ni talente, taj je velik, svet čovjek.

Treba zastati ovih dana i upitati se kako na mene djeluju Isusove riječi blaženstava. Nekima djeluju blagotvorno u svako vrijeme, a naročito u vremenima bura i nemira, svađa i podjela. Isusove blage i obećavajuće riječi o blaženima sigurnost su da se ide naprijed. Tragično je, naime, da naš svijet, većina ljudi, i vjernici i nevjernici, dakle i kršćani, Isusovi učenici njegova blaženstva smatraju nečim iluzornim, riječima kojima se ništa ne može učiniti u našem svijetu. Možda eventualno nešto u kakvom malom, ljubavnom ili prijateljskom odnosu.

Ta naš svijet i onaj u Crkvi, u redovničkim i crkvenim zajednicama, funkcionira suprotno od evanđeoskih blaženstava. Zar mnogi i ne izgovarajući riječima ne smatraju da je bolje onima koji se kontrastno ponašaju od Isusovih blaženstava: Blago oholo bogatima… Blago onima koji se nikada ne kaju i ne plaču nad svojim grijesima… Blago onima koji se podruguju i cere nad nevoljama slabih… Blago drskima, nasilnima, agresivnima… Blago lažljivcima i spletkarima… Blago nemilosrdnima… Blago bojovnim varalicama koji izigravaju mir i mirotvorce… Blago onima koji imaju moć, koji vladaju i progone sve koji im smetaju…

Toliko je netko dostojan zvati se čovjekom, a po Isusovom mogli bismo kazati zvati se blaženim, koliko se trudi oko darivanja svoga bogatstva, oko sućutnosti i milosrđa onima koji oskudijevaju, plaču i tuguju; koliko se trudi oko krotkosti i kontrolira svoje nasilje i drskost; onoliko koliko se trudi oko pravde za kojom mnogi u ovom svijetu doslovno gladuju i žeđaju. Toliko je netko dostojan zvati se čovjekom, blaženim, dakle i svecem, koliko nije samo hodao pognute glave, malo pričao ili bježao od ljudi, koliko nije samo mislio na svoje nego i na druge, koji je jasno i glasno digao svoj glas za mir, za pravdu, i ne samo ondje gdje nije moglo biti posljedica, nego i pred moćnicima, silnicima, koji je bio spreman biti prognan, oklevetan i ponižen, i od svojih, sve zbog Isusa, onoga Isusa koji je oklevetan, proganjan i ponižen u svojoj siromašnoj, neutješnoj, od pravde izgladnjeloj i prognanoj braći i sestrama.

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan tako su međusobno povezani jer uza sve svoje različite obrede i sadržaje počivaju na jednoj od temeljnih istina vjere, a koja je prilično iščeznula iz razgovora, propovijedi, molitava i teoloških razmišljanja. Riječ je o Božjem končanom sudu. Svi sveti i Dušni dan upravo su dani kada ispovijedamo vjeru da je Bog konačni sudac svih ljudi, svakoga života i povijesti. To potvrđuju Isusova blaženstva. Samo od Boga dolazi punina svega i blaženstva: punina bogatstva, punina radosti, milosrđe, puni mir, istinska pravda…

Svaka objava i svaka vjera neizostavno govore o neizbježnom i končanom Božjem sudu. Stoga ispravno vjerovati znači misliti na Božji sud, na dolazak pred istinito Božje lice. Odatle je presudno da i u sadašnjem životu tako radim da sam svjestan toga da me Bog gleda i da se njemu ništa ne može skriti i da ću jednoga dana posve nag stati pred njega. To Božje gledanje i sud, naravno da su milosrdni, ali Božje milosrđe nije takvo, Isus jasno kaže, da se možemo s njime igrati, da ovdje na zemlji možemo činiti zlo i opet se nadati da ćemo biti nagrađeni.

Dok ovih dana razmišljamo o velikim i svetim ljudima, bili poznati ili nepoznati, dok razmišljamo o veličini i prolaznosti života, dok molimo, palimo svijeće, dok iskazujemo zahvalnost svima koji su poput Isusovih blaženika učinili naša društva boljima, posvijestimo sebi da ćemo jednoga dana i mi otići s ovoga svijeta. Izdržimo tu misao. Približimo si ono što nam je objavljeno da će sve ljudsko biti suđeno i to najprije ja. A bit će suđeni sa mnom i svi oni koji misle da su posebni, da su izuzeti od svakog ljudskog suda, koji žive suprotno Isusovim blaženstvima.

Onaj koji vjeruje u Boga i njegov konačni sud, već će na ovoj zemlji, prema Isusovim blaženstvima, osjetit slutnju vječne sreće: bogatstvo u neimaštini, radost u žalosti, blagostanje u krotkosti i nenasilju, mir u nemiru, pravdu i proročku radost u klevetama i progonstvu radi Isusa.

Sreća je usko vezana za Isusova blaženstva i za Božji sud. Blaženici i sveci znaju da je Božji sud nad njima konačan, zato su se tako malo «borili» oko formalne i izvanjske svoje i tuđih svetosti.

Fra Ivan Šarčević