Blagovijest: veliki Ahaz i neznatna Marija

Iz 7,10-14; Lk 1,26-38

Nije uvijek lagano razumjeti Božju riječ iz čitanja koja nam se nude pod misom. Nekada je izbor biblijskih tekstova kao istrgnut iz širega konteksta, pa nam je otežano razumjeti što se hoće kazati. Slično je s današnjim prvim čitanjem o Božjoj riječi upućenoj kralju Ahazu iz Knjige proroka Izaije. Ahaz, koji se navodi i u Isusovu rodoslovlju, prema Pismu, bio je judejski kralj (735-715), sklon opačinama, idolopoklonstvu, odstupanju od Božjega zakona i nemoralnim savezima sa susjednim državama i zemaljskim moćnicima. Dok je Ahaz tako sklapao savez s “neprijateljima”, palo je sjeverno kraljevstvo njegovih sunarodnjaka, Izrael, odnosno kraljevstvo Samarije (god. 722).

Upravo u tom kontekstu treba shvatiti i današnje čitanje. Pogotovo valja imati na umu samo jedan redak prije. Naime, u njemu (Iz 7,9) ključ je za razumijevanje današnjega teksta, a i cijele objave. U njemu se – bibličari su suglasni – na najsažetiji način “definira” što je vjera i ljudsko vjerničko postojanje. Taj redak glasi: “Ako se na me ne oslonite, održat se nećete.” To je klica i sažetak Božje objave, blagovijest, radosna vijest, životna poruka vjernicima.

Kralj Ahaz se nije oslonio na Boga. Uplašio se zemaljskih sila i vojske, posumnjao u snagu vjere, u put samo s Bogom, a razborito i pravedno s ljudima, nego se dao samo na dogovore s ljudima, ljudske projekte, daleko od Božjeg zakona, uvjeren da će mu to i sam Bog potvrditi. Bog šalje Izaiju da sve to kaže kralju. Nažalost, Ahaz se nije pouzdao u Boga, nego se pouzdao u sirijsko-efrajimski savez. Za njega je stvar gotova. Pouzdao se u ono što se tako iskrivljeno kaže “realnost” (“realnu politiku”), a u biti u projekte, sanjarije i obmane zla. Sklopio je “nepisani” ugovor s neprijateljem. Taj savez je bio ljudski zavodljiv, čak je u prvi mah imao nekog uspjeha, ali samo kratkoročno, jer u konačnici – jer je dijelio vjeru od života – doveo do pogibije i kralja Ahaza i do velike nesreće za židovski narod.

Ni nakon drugoga upozorenja, navodi naš tekst, Ahaz neće poslušati. Naime, Bog opet progovara kralju Ahazu preko dobroga čovjeka, proroka Izaije, da traži znak od Boga ako se boji. Bog ga želi preko znaka uvjeriti da će biti uz njega i njegov narod, samo neka povjeruje, samo neka se uzda u Boga, u Božji zakon, a ne u sebe, u ljudske sile i svjetske moćnike. A Ahaz, zemaljski silnik i licemjerni vjernik, odnosno praktični nevjernik, na Izaijine se riječi povlači u lažnu poniznost: onu tako zamamljivu, a izopačenu poniznost mnogih vjernika koji upravo u trenucima kada trebaju tražiti Boga, a jer su opijeni silom i moću, smatraju da im praktično nitko ne treba, pa ni Bog. Ahaz glumi Izaiji lažnu poniznost, pa mu kaže kako neće ništa iskati ni iskušavati Boga u kojeg vjeruje.

Postoje situacije u životu mnogih ljudi i u povijesti čitavih naroda, osobito u teškim situacijama sukoba i rata, i onih ljudi, religijskih i svjetovnih poglavara i naroda koji se smatraju “velikim” vjernicima, kada – opijeni vlastitim projektima, zemaljskim silama i oružjem, a u stvari teškim zabludama – suspendiraju Božju riječ, Božje zapovijedi, odstrane evanđelje, ustvari odstrane Boga. I u svojim zabludama tonu sve dublje u nesreću i nestaju. Ahaz se pokazao upravo takvim. Ne samo da je odveo sebe nego i svoj narod u propast. Kad mu Izaija dolazi, on nema kada ni susresti se s Božjom riječju, ni razmisliti o opomeni koja mu dolazi preko proroka, nego u lažnoj skromnosti ustvari pokazuje da se oslanja na sebe i na političke i vojne moćnike, a da mu Božji čovjek smeta, dodijava mu i uzima vrijeme.

Zato dalje izgovara Izaija Božje riječi da Bog neće napustiti narod. Veli da ljudi Bogu “dodijavaju” kada ne treba, a ne mole ga kada treba. Ljudi vape Bogu, traže oslonac u Bogu, očekuju od Boga magijsko čudo ondje gdje bi sami trebali djelovati i preuzeti osobnu odgovornost, dok se ne oslanjaju na Boga ondje gdje bi doista trebali, srljaju u svoju propast oslonjeni na svoj um i svoje snage; čak se pritom skrivaju iza tobožnje vjere, svoje lažne skrušenosti da vjeruju u Boga, ali kao neće Bogu dosađivati.

I onda Bog – takva je njegova ljubav prema čovjeku i narodu, prema ljudima i svijetu – kaže preko proroka da će sam dati znak ljudima: od žene-djevice će se roditi netko tko će biti potpuni svjedok onoga što bi čovjek trebao uvijek znati – rodit će se Emanuel, čovjek – Bog s nama. Ali ne Bog s nama u našim zlim savezima i ratovima, ne “bog rata”, niti “bog ratnoga zločina”, nego Bog snage i hrabrosti, Bog blagosti i mira, Bog sklada i ljubavi, Bog zajedništva i milosrđa kako Izaija i nagoviješta budućega Mesiju, Spasitelja – Isusa Krista.

I dok su Ahaz, njegova savjetnička i vojna svita, bili u strahu i nisu htjeli čuti ohrabrujuće Božje riječ preko proroka: “Pazi, smiri se, ne boj se, nek ti ne premire srce od ovih dvaju ugaraka zadimljenih” (ugarci su susjedni kraljevi i države), dotle Marija Nazaretska radi sve različito od Ahaza. Za razliku od Ahaza koji se uopće ne pometa niti razmišlja što mu Božji čovjek govori, Marija se na činjenicu da je pozdravio Božji glasnik smela i stala razmišljati o pozdravu. Ovdje anonimna žena razmišlja, ondje veliki kralj zadojen silama realne politike smatra da nema o čemu više razmišljati.

Za razliku od Ahaza, Marijin prvotni “strah” ne dolazi od ljudi nego od Boga. I njoj Bog poručuje da se ne boji nego samo da sluša i slijedi obećanje. Marija, ni sama ne znajući dokraja što to od nje Bog hoće, prihvaća Božju riječ upućenu preko glasnika. Oslanja se na Boga, ne slijepo, nego nakon što je razmislila. Svjesno i slobodno odgovara potvrdno na Božju riječ. Odgovara s Neka mi bude onomu čemu ne može sagledati ni dosege ni posljedice, ali vjeruje da je Bog neće napustiti niti iznevjeriti. Ahaz se oslanja na sebe, zatvara budućnost, jer misli da zna kako će sve ići po ljudskim dogovorima, Marija se posve otvara budućnosti s Bogom.

Za razliku od Ahaza, Marija je iskrena vjernica. Ona ne glumi poniznost, nego doista iskreno priznaje kakva ona realno jest: neznatna Božja službenica. Njezina “veličina” ne leži u njezinim planovima, niti u savezima i koalicijama s ljudima, nego u poslušnosti Bogu, u izvršenju svoga poslanja (služenja) i u ljubavi prema ljudima. Nadmeni i samo prividno hrabri Ahaz, završit će kako je i započeo – u umišljaju o svojoj veličini. Marija, skromna službenica, povjerovat će u Božju poruku, u blagu i radosnu vijest. Postat će sredstvo Božjega obećanja, uzor čvrstine u vjeri i majka Isusa, Mesije, onoga koji će – definitivno i u punini – pokazati da je Bog ljubitelj ljudi, da je vjerni Emanuel, da je vjerodostojan da se na njega čovjek i narod oslone, i to bez pridržaja.

Fra Ivan Šarčević