Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Bez Crkve nema kršćanskog života!
„Crkva koja se uvijek brani, koja gubi svoju poniznost i prestaje slušati druge, koja ne ostavlja prostor za pitanja, gubi svoju mladost i pretvara se u muzej”
Povodom 5. obljetnice apostolske pobudnice „Christus vivit“ (2019. – 2024.)
„Nema ni stotinu ljudi na svijetu koji mrze Katoličku crkvu, ali ima ih na milijune koji mrze ono što misle da ona jest! – Fulton J. Sheen
Postoji tendencija da se Crkva prvenstveno promatra kao institucija – skup pravila, organizacija, zbirka moralnih učenja i mjesto s autoritativnom hijerarhijom. Međutim, Crkva je više od toga. Ona je „tijelo Kristovo“, koje spaja božansko i ljudsko, te time jamči svetost Crkve. „Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja“ (Ef, 1:22-23). Unatoč tome što pojedinci griješe, Crkva je u svojoj biti duboko sveta, jer je tijelo Kristovo. Neprestano i nepobjedivo vodi prema svetosti sve one koji iskreno traže Krista.
„Ako želimo ispravno razumjeti Crkvu, moramo je, vjerujem, promatrati kroz liturgiju. U liturgiji je ona to što jest, tu je Gospodin neprestano dodiruje i obnavlja“,
izjavio je u jednom intervjuu objavljenom u knjizi „Bog i svijet“, tada još kardinal, Joseph Ratzinger. Ukratko: kako kaže protestantski teolog Karl Barth, bit Crkve je „događaj nazvan u Novom zavjetu drugarstvo s Duhom Svetim“. To drugarstvo stvara živuću zajednicu. Drugarstvo Duha Svetoga je čin koji proizlazi iz samoga Božjega Srca.
Nažalost, mnogi se odmiču od Crkve, što je očito vidljivo iz njihovih objašnjenja, zbog nedostatka temeljnog razumijevanja prave prirode Crkve, te postaju kršćani bez pripadnosti Crkvi. U većini slučajeva interes za Isusa Krista i dalje postoji kod mnogih koji odlaze; oni uglavnom nisu „otpadnici”, agnostici ili ateisti. Mnogi od njih smatraju vjeru „privatnom stvari”. Većina istraživanja pokazuje da je proces napuštanja Crkve obično dugotrajan. Ljudi ne odustaju od Crkve impulzivno; vjeruju da imaju valjane razloge za to, a ti razlozi obično sazrijevaju tijekom vremena.
A posebno je tragično što su među onima koji napuštaju Crkvu, mnogi mladi. Nakon što prime sakrament Svete Potvrde, često se odmiču od Crkve, ili održavaju samo povremenu vezu s njom. Jedan od primarnih razloga zašto mladi ljudi napuštaju Crkvu jest taj da Crkva ne ispunjava njihove duhovne potrebe. To predstavlja veliki gubitak za Crkvu, jer kako papa Franjo ističe u svojoj apostolskoj pobudnici „Christus Vivit“ („Krist je živ“), koja je izravno upućena mladima i čija se 5. obljetnica obilježava ove godine: „Mladi mogu pomoći da Crkva ostane mlada”, odnosno, „mladi mogu ponuditi Crkvi ljepotu mladosti obnavljajući njezinu sposobnost da se ‘raduje novim počecima, da bezrezervno daje sebe, da se obnavlja i da ide ka sve većim postignućima“.
Svi pokazatelji sugeriraju da se, općenito uzevši, ne radi o krizi vjere, već o krizi pripadnosti. Određeni negativni događaji mogu obeshrabriti mnoge i odvesti ih daleko od Crkve, pa čak i potaknuti da se pridruže drugim vjerskim zajednicama gdje, prema njihovom mišljenju, postoji veća skladnost i „prava“ vjernost prema Bogu i Svetom pismu. Ovaj „odlazak“ samo ističe potrebu za procesom „nove evangelizacije“ na globalnoj razini, uključujući i Hrvatsku. Riječi katoličkog sociologa Franz-Xavera Kaufmanna upozoravaju: „Morat će se trijezno uzeti do znanja da sadašnji oblici crkvenog dušobrižništva uvelike idu pokraj generacija koje dolaze“ („Kako da preživi kršćanstvo?“).
Naglasak na evangelizaciji ključan je u učenju pape Ivana Pavla II. i pape Franje. U svojoj apostolskoj pobudnici „Catechesi Tradendae“ („Predana kateheza“) papa Ivan Pavao II. ističe da je evangelizacija prvi korak u uključivanju svakog pojedinca u vjeru. Učenje doktrine nije na prvom mjestu u katehetskom procesu. Prvenstveno, vjernici se moraju susresti s Kristom, povjeriti mu se, a zatim produbiti svoje razumijevanje Krista i njegove Crkve. Važno upozorenje, koje se često zanemaruje ili ne shvaća:
„Unutar cjelokupnog procesa evangelizacije, cilj kateheze je biti stupanj poučavanja i sazrijevanja, to jest razdoblje u kojem kršćanin, nakon što je vjerom prihvatio osobu Isusa Krista kao jedinog Gospodina i posvetio mu potpunu privrženost iskrenim obraćenjem srca, nastoji dublje upoznati ovoga Isusa.”
Nažalost, za većinu biskupa govor o novoj evangelizaciji bio je ništa više od vjeronauka Katoličke Crkve s osmijehom. Papa Franjo je revitalizirao novu evangelizaciju ističući Božju ljubav, milosrđe i suosjećanje, te potrebu da se na tu ljubav odgovori ljubeći braću i sestre. Prepoznajući važnost evangelizacije u formiranju mladih katolika papa Franjo u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici za mlade „Christus Vivit“ upozorava: „Ne možemo jednostavno reći da su mladi budućnost našeg svijeta. Oni su njezina sadašnjost”. Posebno naglašava važnost onoga što je povezano s mladima:
„Umjesto da previše fokusiramo na prenošenje velikog dijela nauka, prvo bismo trebali potaknuti i učvrstiti velika iskustva koja održavaju kršćanski život.”
Nadalje, Papa upozorava, da
„prečesto postoji sklonost pružanju unaprijed pripremljenih odgovora i gotovih rješenja, ne dopuštajući da se njihova stvarna pitanja pojave i suoče s izazovima koje postavljaju“,
te dodaje:
„Crkva koja se uvijek brani, koja gubi svoju poniznost i prestaje slušati druge, koja ne ostavlja prostor za pitanja, gubi svoju mladost i pretvara se u muzej“.
Katolička crkva se s pravom smatra „jednom, svetom katoličkom i apostolskom Crkvom” (Nicejsko vjerovanje), što su četiri temeljna obilježja Crkve. Svetost je dar od Boga, koji se proteže na Crkvu. Drugi vatikanski sabor u dokumentu „Lumen gentium” („Svjetlo naroda“) opisuje Crkvu, koja „već na zemlji ima znakove prave svetosti iako nesavršena“, jer se oslanja na krhka i manjkava ljudska bića kako bi ostvarila službu i poslanje Isusa Krista. S druge strane, savršena je u smislu prave svetosti koju prima od Boga, te je stoga „trajno sveta“, kako Koncil navodi. U svojoj prvoj enciklici, „Deus Caritas Est“ („Bog je ljubav“), papa Benedikt XVI. ističe da se svetost Crkve
„izražava u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi (kerygma), slavljenju sakramenata (liturgija), te služenju u ljubavi (diakonija). Sve te tri službe predstavljaju katoličku zajednicu (koinonia).“
Papa Pavao VI. je u svojem „Vjerovanju Božjeg naroda“ naglašava:
„Crkva je stoga sveta, iako u svojoj sredini ima grješnike, jer ona sama nema drugi život osim života milosti. Ako oni žive njenim životom, oni su posvećeni njezini članovi; ako izlaze iz njenog života, padaju u grijehe i nemir, koji sprječavaju sjaj njene svetosti“.
Oni koji duboko vjeruju prihvaćaju ne samo kao vidljivu, apostolsku i institucionalnu, već i kao svetu, shvaćajući je kao mistično tijelo. Glava tog tijela je božanska – Isus Krist – dok je Tijelo te Glave je ljudsko. Crkva je zajednica različitih ljudi, koji su se, pozivajući se na Isusovu zapovijed: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt, 28:19-20), posvetili ostvarivanju Božje volje u svim vremenima i na svim mjestima. Krist je unaprijed upozorio da će u Crkvi biti „žita i kukolja“, stoga ta činjenica ne bi trebala iznenaditi ili obeshrabriti bilo koga. Mogućnost grijeha, čak i na visokim razinama Crkve, je realnost, ali to je uobičajeno i za bilo koju drugu ljudsku ustanovu. Veliki katolički mislilac Emmanuel Mounier lijepo je opisao tu realnost u knjizi „Angažirana vjera“:
„Crkva je sveta aktualnom svetošću, tj. ona uvijek posjeduje riznice ljubavi unatoč svojim pogreškama. Sve kad bi, uzmimo najgori slučaj, svi svećenici i sam papa u ovom trenutku bili u stanju smrtnoga grijeha ostala bi na zemlji ne samo Božja duša nego i Božje tijelo. Naša vjernost ne ovisi o duhovnom inventaru: kad se govori o klonulostima crkve, o izdajama Crkve dobro je da se podrazumijeva kako ni u kojem slučaju ne može biti riječ o Crkvi kao takvoj, u njenom Tijelu i njenoj Duši. Jedva bi se moglo govoriti o tome da zlo može zahvatiti površinu Crkve, kao rđa, u onoj misterioznoj, ontološki izvanjskoj strani Crkve, gdje se vjera uklapa u djela.“
Ustanova Crkve u svijetu ne postoji zbog savršenstva ljudi. Ljudi mogu pasti, ali Crkva će opstati, ne zato što su katolici bolji od drugih, već zato što je to Božja volja da je ni „vrata paklena neće nadvladati“ (Mt, 16:18). Unatoč krizi, koja se događa u Crkvi, što, uostalom, ni sam papa Benedikt XVI. nije zanijekao (opisao ju je kao „brod koji propušta vodu sa svih strana“) to ne umanjuje niti ne osporava njezinu tvrdnju da je sveta. Crkva posjeduje darovanu svetost unatoč grijesima svojih članova. Bog, u svom planu, često koristi grješne i neposlušne ljude. Međutim, zajednica Crkve ne bi se trebala ocjenjivati prema ponašanju svojih članova, ili pak tendencioznim sociološkim istraživanjima. Grješnici i otpadnici su realnost Crkve. Naravno, bilo bi bolje da su njeni članovi savršeno sveti, posebno svećenici. Ipak, istinski vjernik, poučen vjerom, može sa sigurnošću kazati da „vjeruje u jednu svetu Crkvu katoličku“, bez obzira na sve njene eventualne grijehe, čak i one na visokim crkvenim razinama. To je zato što vjeruje da Crkva sudjeluje u misteriju utjelovljenja.
„Svetost Crkve proizlazi iz one moći posvećivanja koju Bog unutar nje ostvaruje usprkos ljudskoj grješnosti. … Postoji svetost, ali to je Kristova koja sija usred grješnosti Crkve. Tako paradoksalni lik Crkve, u kojoj se božansko tako često pojavljuje u nedostojnim rukama, postaje znak za taj Božji „ipak“ u kojem se očituje sve veća Njegova ljubav“, navodi kardinal Joseph Ratzinger u knjizi „Uvod u kršćanstvo“. Pogrješna se slika stvara „ako pristupimo temeljnom kršćanskom iskazu neposredno, apstraktno, izvana, bez napora promatranja u njegovom unutarnjem odnosu, koji je neophodan za ispravno shvaćanje“, ističe katolički teolog Hans Urs von Balthasar u svojoj knjizi „Pojašnjenja“.
„Ako se promatra samo institucionalna vanjska ljuska Crkve, susrećemo se s brojnim razočaravajućim pokazateljima. Međutim, ako svakodnevno iznutra doživljavamo živu Crkvu, uključujući i iskustva s mnogim ljudima unutar nje, tada moram dodati: čak i u tom zimskom razdoblju uvijek postoji rascvjetano cvijeće, skriveno ispod snijega i leda“, navodi kardinal Karl Lehmann u knjizi „Vrijeme je da mislimo na Boga“, koristeći pritom misao velikog teologa Karla Rahnera, koji je govorio o „ledenom dobu Crkve“.
Ne želeći prikrivati sablažnjive i skandalozne događaje, te „vidjevši otvorene rane koje Crkva neprestano ima uvijek iznova, koje si zadaje sama ili ih zadaju drugi izvana“, kardinal Lehmann vidi odgovor isključivo u teologiji križa. Jasno upozorava da se ne smije lagati, zataškavati niti kasnije zaogrtati aureolom svetosti. „Što je loše, loše je, pa i u Crkvi. I u Crkvi postoji opasnost uljepšavanja“, njegove su riječi.
Zašto ostati u Crkvi? Prije svega, mnogi ostaju vjerni Crkvi zbog Isusovih riječi: „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.“ Gilbert Keith Chesterton, ugledni mislilac, koji je prešao iz anglikanske u katoličku vjeru, donio je svoju odluku temeljem liturgije i sakramenata Katoličke Crkve. Književnik Johann Wolfgang Goethe, iako nije bio katolik, opisao je sakramente Katoličke Crkve kao „vrhunac religioznosti i simbol iznimne Božje naklonosti i milosti“.
„Crkva je stoga sveta, unatoč prisutnosti grješnike u svojim redovima, jer nema drugi život osim života milosti. Ako žive njen život, postaju njeni posvećeni članovi; ako se odmaknu od njenog života, padaju u grijehe i nered, koji ometaju isijavanje njene svetosti.
Ovo je izjavio papa Pavao VI. u svom „Vjerovanju Božjeg naroda“. Evo još u tom duhu jednog citata iz Mounierove knjige „Angažirana vjera“:
„Ona (Crkva) je zapravo neprobojni grad: grijeh može biti umiješan u nju kao vino u vodu, ali ona ostaje čista kao voda, nezagađena bilo kakvim spajanjem s grijehom. Ako njeni predstavnici zataje, time ne poništavaju obilježja koja su na njima: sakramentalni život i dalje teče kroz ruke grješnog svećenika; ne povlači se u dušu Crkve kako bi izravno tekao od Boga do čovjeka, uvijek nalazi svoj put u onom dijelu nepokvarljiva tijela.“
Da bi se ponovno privukli ljudi u Crkvu, prvo je potrebno shvatiti zašto su uopće otišli. Mnogi mladi izražavaju da su „duhovni” ali ne i „religiozni”. Drugim riječima, žude za duhovnošću, ali nisu zadovoljni onim što Crkva nudi. Svećenstvo treba pažljivo saslušati mlade prije nego što im se obrati. To bi trebalo obuhvatiti širok spektar mladih ljudi, a ne samo one koji redovito posjećuju crkvu. Slušajući one koji se osjećaju otuđenima od kršćanstva ili čak apatičnima prema njemu, Crkva može napraviti velike korake u prepoznavanju aspekata pastoralnog pristupa koje treba poboljšati. Baš kao što Crkva ima puno toga za naučiti od ovih „izgubljenih ovaca“, također ima puno toga za ponuditi im zauzvrat. Na kraju, samo Božja milost može vratiti ljude vjeri. Unatoč tome, svi članovi Crkve imaju odgovornost učiniti sve što mogu kako bi vratili Božji narod Njemu samom – a nema boljeg načina za to nego kroz trenutni sinodalni proces koji se odvija diljem Crkve.
Papa Franjo je napisao u „Christus vivit“: „Crkva koja je uvijek u defenzivi, koja gubi poniznost i prestaje slušati druge, koja ne ostavlja prostor za pitanja, gubi svoju vitalnost i pretvara se u muzej”. Sposobnost prihvaćanja koja je potrebna za istinsko slušanje drugih je ono što Crkvi pruža mogućnosti za rast i učenje. Ako se ne sluša s pažnjom i empatijom, ne može se kreativno odgovoriti i onemogućuje se mogućnost da Duh Sveti pomogne u otkrivanju novih mogućnosti i rješenja. U ovom dokumentu, papa Franjo izražava svoje povjerenje u sposobnost mladih da aktivno pridonose Crkvi. Očito je da vjeruje kako mladi mogu revitalizirati i obogatiti Crkvu svojom energijom, kao i svojim jedinstvenim vještinama i talentima. U ovom dokumentu, Franjo potiče mlade ljude da budu „ukorijenjeni“. Izjavljuje: „Boli me kad vidim kako se mlade ponekad potiče da grade budućnost bez korijena, kao da svijet tek sada započinje”.
Papa Franjo također posvećuje segment svoje apostolske pobudnice društvenim medijima i internetu, budući da je, kako ističe, očigledno da su „velike skupine mladih ljudi uronjene u njega na redovit i kontinuiran način“. Nakon što je istaknuo neke od prednosti ovog pojačanog povezivanja u globalnoj zajednici, papa Franjo upozorava: „Nije zdravo zamijeniti stvarnu komunikaciju s isključivo virtualnim kontaktom.”
Papa nastavlja:
„Za mnoge ljude uronjenost u virtualni svijet rezultirala je nekom vrstom »digitalne migracije«, koja uključuje povlačenje iz obiteljskog okruženje i kulturnih te vjerskih vrijednosti, te ulazak u svijet usamljenosti i samoizmišljanja. Rezultat toga je osjećaj da su bez korijena, čak i dok fizički ostaju na istom mjestu.
Nema sumnje da „Christus vivit“ može poslužiti kao izvor ohrabrenja i inspiracije za mlade. Onima, koji više nisu tako mladi, ovaj poticaj može pomoći da cijene i budu svjesni načina na koji mladi ljudi širom svijeta imaju potencijal da postanu aktivni sudionici Crkve i što se može naučiti od njih. Uloga mladih u Crkvi nije samo u tome da uče i da ih stariji oblikuju. Oni svojim trudom doprinose „izgradnji novog društva”.
Treba se obratiti Bogu:
„Zamolimo Gospodina da oslobodi Crkvu od onih koji bi je željeli zadržati u prošlosti, ograničiti je na prošlost, zadržali je ili je zaustavili na mjestu. No, zamolimo ga i da je oslobodi od druge napasti: da misli da je mlada jer prihvaća sve što joj svijet nudi, misleći da se obnovlja jer ostavlja svoju poruku po strani i ponaša se kao svi ostali. Ne! Crkva je mlada kada je samostalna, kada iznova prima snagu rođenu iz Božje riječi, Euharistije i svakodnevne prisutnosti Krista i moći Njegova Duha u našim životima. Crkva je mlada kada se pokazuje sposobnom za stalno vraćanje svojem izvoru.“
Krešimir Cerovac, polis.ba