Badnja sinija

„Iz Travnika nam javljaju da je tamošnji oficirski zbor u kasinu kao i mnogim manjim društvima slavio Badnju večer. Katoličkim školarcima iz Doca kod Travnika darovan je jedan Christbaum kako bi se ovaj lijepi običaj ustalio i među bosanskim stanovništvom.“ Ovu vijest je povodom Božića 1878. donijelo više austrijskih novina.

Prvi Christbaum (božićno drvce) sa svijećama vjerojatno je okitila vojvotkinja Šleske – Dorothea Sibylle 1611. godine. Ovaj božićni običaj se počeo širiti u 19. stoljeću iz zemalja njemačkog govornog područja po cijelom svijetu. Austrougarski vojnici su valjda pokušavali od samoga početka vladavine Austro-Ugarske Monarhije nad Bosnom i Hercegovinom, od 1878. uspostaviti kontakt s bosanskim narodom. Božićno drvce učinilo im se prikladnim da se još više približe katoličkom stanovništvu koje je ionako u njima vidjelo osloboditelje od turskoga jarma.

Pročitavši ovu vijest, zapitao sam se: Kako su katolici u travničkom kraju tih godina slavili Badnjak, kakve običaje su tada imali? Potom sam se zapitao: Kako se tih godina u Grebnicama slavio Badnjak? „Šematizam Bosne Srebrene za 1877. godinu u župi Domaljevac navodi i mjesto Grebnice, s 29 katoličkih obitelji i 222 katolika.“ Grebnice su bile podijeljene između župa Domaljevac i Tišina. „U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856., a prema podacima iz 1855. godine, u župi Tišina između ostalih mjesta navodi se i mjesto Grebnice, s 53 katoličke obitelji i 386 katolika.“ Nisam pronašao nikakvih pisanih svjedočanstava o slavljenju Badnjaka tih godina. A svatko bi se radovao kada bi mogao pronaći opis Badnje večeri u svome kraju iz 19. stoljeća.

No, sjećam se Badnjakā s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, što je za neke već daleka prošlost. Na Badnje jutro je obično dolazio položaj (muško dijete) i sve ukućane pozdravljao riječima: „Faljen Isus, čestitam vam Badnjak“, svi su odgovarali: „Živ i zdrav bio.“ Time je službeno započinjao Badnjak. Položaj je obično bilo dijete iz komšiluka ili iz familije. Položajeva dužnost bila je također nahraniti kokoši ili drugu stoku što je obećavalo plodnu i rodnu godinu. Položaju su nakon toga davani pokloni. Nekada su se davali orasi, suhe šljive, kobasica oko vrata ili tako nešto. Bilo bi zanimljivo pronaći fotografiju položaja koji se ponosno vraća kući s kobasicom oko vrata i punim džepovima orasa i suhih šljiva. Možda bi se moglo s njegova lica iščitati svu radost i sreću zbog funkcije koju je obavio i zbog trofeja kojega je nosio oko vrata.

Nikada kao dijete nisam vidio kako se Badnja večer dočekivala kod drugih. Već s prvim mračkom se moralo biti kod kuće. Nigdje se nije išlo. Nitko nije u to vrijeme dolazio. Svi su ostajali kod svojih kuća. U sobu se unosila velika ponjava slame. Slama se prostirala po podu. Sve je bilo nesvakidašnje.

Izjutra bi otac donosio šušanj (suha hrastova grana s lišćem) i brižno ga stavljao u hodnik ili na ulazna vrata kuće. Govorio je: „Šušanj na kuću Bog i Božić u kuću.“ Očev odlazak po šušanj, njegovo pozdravljanje i stavljanje šušnja na ulaz kuće, bili su važni atributi Badnjeg jutra.

Badnjaci moga djetinjstva bili su poput majčinih nepisanih recepata: okusi, mirisi i izgled bili su uvijek gotovo identični. Na Badnje jutro neizostavno se pekla pečenica (prase) na ražnju. Prase se dan prije klalo, solilo i stavljalo na ražanj. Pečenicu se nije smjelo jesti do poslije polnoćke. Bilo je teško odoljeti mirisu pečenice na ražnju. Na Badnjak se postilo. No, i  odolijevanje kušnjama je bilo sastavni dio čekanja Božića. Pečenice se peklo najčešće zajedno s rodbinom ili komšilukom. Pečenje pečenica bio je muški posao. Muškarci su tada obično pričali o zgodama i nezgodama Badnjaka svoga djetinjstva. Kad bi dolazilo na red nešto što mi djeca nismo smjeli ili nismo trebali čuti, slali su nas u kuću da nešto mami kažemo ili da nešto donesemo. To smo znali pa smo se nevoljko udaljavali od njih ne bi li uhvatili koju riječ. Nekada je za neke priče trebalo odrasti. Nije se smjelo trčat pred rudu.

Djeci se davalo da okuse barem malo pečenice ili da umoče kruha u kapljevinu koja je kapala u tepsije ispod pečenice. Svi oni koji su jednom okusili kožu Badnje pečenice ili natopljena kruha u kapljevinu, ne mogu to nikada više izbrisati iz svojih sjećanja. Određene okuse svi rado ponovno tražimo. I oni su sastavni dio ljudskog identiteta. Okusi nas povezuju s domom, zavičajem, nezaboravnim događajima, sa samim sobom.

Neke godine svratio sam nakratko do rođakā Mate, Stanka i Ivice koji neizostavno na Badnjak zajedno peku pečenice. Tom prilikom smo pričali o važnosti naših tradicija. Tada mi je Stanko rekao: „Rođak, šta nam još ostaje od Božićne tradicije ako ne budemo više pekli pečenice na Badnjak!?“ Nedavno sam predložio bratu da ne pečemo ili da ne naručujemo više pečenicu za Božić, jer nas je malo i uvijek nam ostane mesa. Njegov odgovor je bio: „Nemoj ti meni, molim te, uvoditi novotarije. Ako ostane mesa, bacit ćemo ga. Kako ćemo slaviti Božić bez pečenice?“ Toliko o važnosti ove tradicije.

Posni grah se odvajkada jeo na Veliki petak i na Badnju večer. Grah na ta dva dana u godini ima poseban okus i poseban miris. Mama priprema i preko godine grah, ali nikada joj ne ispadne kao na Veliki petak i na Badnju večer. Badnji grah je predokus onoga što će se dogoditi na polnoćki i poslije nje. Svaki puta kad uzmemo prvu kašiku Badnjeg graha, zastanemo kao enolozi pri ispitivanju vina, i obavezno kažemo: „To je to!“

Lokšice se obavezno pripremaju za Badnjak. Uvijek ih ostane i za Božić. Pripremaju se od krušnog brašna. Za lokšice se razvijaju listovi kao za pitu. Listovi su malo deblji od onih za pitu. Njih se razvija sve dok ne dostignu veličinu tepsije u kojoj se pripremaju. Zatim ih se peče na ploči šporeta. Pečeni listovi se slažu u tepsiji a između njih se stavlja mljevene orahe i grožđice. Sve se zalijeva mlakom slatkom vodom i onda se peče u rerni. Gdje god i kad god osjetim miris pečenog tijesta, to me vrati toplini Badnje večeri.

Badnji kruh je priča za sebe. Veći je, ukusniji, mirisniji i ljepši od svih kruhova koji se ispeku preko godine. Mama ga uvijek ukrasi religioznim, nebeskim i seoskim motivima. Sredinu kruha krasi veliki križ, bez obzira što se priprema za rođenje djeteta. Na sve četiri strane kruha se stavlja po jedno sunce. Za četiri strane svijeta i za četiri godišnja doba. Neizostavni ukras na Badnjem kruhu je krmača s puno praščića. Nekada je teško prepoznati sve motive na kruhu, ali ideja je važna.

Nikada kao dijete nisam vidio kako se Badnja večer dočekivala kod drugih. Već s prvim mračkom se moralo biti kod kuće. Nigdje se nije išlo. Nitko nije u to vrijeme dolazio. Svi su ostajali kod svojih kuća. U sobu se unosila velika ponjava slame. Slama se prostirala po podu. Sve je bilo nesvakidašnje. Koliko je unutarnji svijet utjecao na vanjštinu, toliko je i vanjština utjecala na unutarnji svijet.

Centralni dio večeri bila je Badnja molitva. Prije glavne molitve teta bi poškropila kuću i okućnicu, štalu i stoku, svaki budžak. Na kraju bi poškropila i sve nas. Cijelo vrijeme je molila Apostolsko vjerovanje, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Ta je molitva bila na nakanu misnika, tako mi skoro reče mama. Nakon tetine smrti 1991., mama se pridržava istoga rituala. Džaba je, ipak ne znam nabrajati kao teta, kaže redovno mama nakon Badnje molitve. Spomen na tetu ostao je u našim pričama i nabrajanju njenih molitvenih nakana.

Iako smo sedamdesetih godina imali stol u kuhinji, za Badnjak se obavezno jelo za sinijom. Sinija je postala simbolom Badnje večeri. Nju je mama zatekla 1954. godine kada se udala. Meni je ostala u sjećanju kao Badnja sinija. Za vrijeme Badnje molitve na siniji su bili samo kruh i tri svijeće. Svijeće se stavljalo u dublju čašu napunjenu kukuruzom a čašu se postavljalo u sredinu posude s izniklom pšenicom. Pšenica se sije u posudu na blagdan svete Lucije, 13. prosinca. Do Badnjaka ponekad izraste toliko visoko da ju se mora šišati. To je bio dobar znak. Vjerovalo se da će godina biti rodna.

Upotrebljavale su se svijeće od žutog pčelinjeg voska, takozvane Marinske svijeće. One su gorjele samo za vrijeme molitve. Odmah nakon molitve svijeće se gasilo natopljenim komadićem kruha u vino. I miris ugašenih svijeća natopljenim kruhom u vino osjetilni je simbol Badnje večeri. Tamo gdje dopre jedan simbol često ne može doprijeti ljudska riječ.

Molili smo se klečeći oko sinije. Stariji su molili raširenih ruku prema kruhu i svijećama poput svećenika za vrijeme liturgijskog slavlja. Bili smo kao kućna Crkva (domus Ecclesiae) prvih vremena. Obavezno smo molili vjerovanje i krunicu. Prije svakog desetka krunice izgovarale su se posebne nakane. Molilo se i zahvaljivalo za one koji su umrli na našem ognjištu, za žive, za one koji će se još roditi, za usjeve, za stoku, za bolesne, za zdravlje, za one kojih se nema tko sjetiti, za poginule u ratu i one koji su otišli s vojskom, za mir u svijetu…

Iako smo bili sami, imao sam osjećaj da smo povezani s cijelim svijetom. Djeci nije bilo ugodno klečati oko sinije. Uvijek smo tražili razloge da se nasmijemo. Tada bi bio dovoljan povišeni tetin glas dok je predmolila da nas umiri i upozori na sabranost. Teta bi nakon izgovorenih nakana uvijek ostajala neko vrijeme u šutnji. Nekoliko trenutaka slušali smo samo mirisnu tišinu kruha i gorućeg voska Marinskih svijeća.

Ne znam što će za nekoliko godina biti od Badnje sinije. Radost u jednostavnosti koju sam doživio oko nje želim sačuvati u kutu svoje duše i ponijeti je sa sobom, bez imalo sjete, kao baštinu prošlosti u nepoznatu i smislenu budućnost.

Svaka Badnja večera traje duže od normalne večere. Poslije večere djeca su ležala na slami. To je bio privilegij Badnje večeri. Soba u kojoj se kuhalo bila je jedina soba u kući u kojoj se preko zime ložila vatra. Svi smo u njoj ostajali. Nužda zbližava ljude. Kunjali smo i nastojali da ne zaspemo. Čekali smo misu polnoćku. Televizija se nije gledala niti radio slušao. Ništa nije smjelo narušiti tajnu i tišinu Badnje noći.

Kad bi za Božić pao snijeg, govorilo se da je Božić došao na konju. Redovno je bilo hladno. U prepunoj kapelici nismo to osjećali. Grijali smo jedni druge. Nije bilo teško popuniti kapelicu. Za nas je to tada bila naša crkva. Polnoćka je bila jedinstvena prilika da se noću dođe na groblje. Bilo je neizrecivo tiho i tajanstveno. Imao sam uvijek osjećaj da su i naši pokojnici tu oko nas i da se s nama raduju.

Naš svijet sklon je glasnom razgovoru. Bez obzira o čemu se raspravlja, važno je u razgovoru sugovornika nadgalamiti. Galamdžije djeluju uvjerljivije. Kako u kapelici nismo imali ozvučenje, upravo nam je odgovarao takav jedan galamdžija kao što je bio fra Roko. Svaka njegova riječ mogla se jasno čuti. Imao je prijeteći i opominjući glas. Bio je uvjerljiv. Zbog njegova niska stasa prije ga se moglo čuti nego vidjeti. I za vrijeme ispovijedi bio je glasan. U kapelici nismo imali ispovjedaonicu. Fra Roko je sjedio na stolici uz jedan zid kapelice a ljudi su dolazili pred njega i kleknuli bi na klecalo. Nekada nam je bilo nezgodno kad on za vrijeme ispovijedi glasno ponovi grijehe koje se nastojalo što tiše kazati. Čuo sam ponekad kako ljudi poslije mise kažu: Nema šta, svašta mu se može predbaciti, ali zna reć´ naš fra Roko.

Neke osobe se samo u crkvi ne smiju i ne pričaju. Izgleda da samo u crkvi slušaju dok drugi priča. Bazičani i Grebničani su od kada pamtim poštivali crkveni prostor. Imam osjećaj da barem za vrijeme mise svi postajemo novi ljudi. Na polnoćki je ova skrušenost bila još naglašenija. Kao da se pazilo da se ne probudi novorođeno dijete zbog kojeg smo svi i odlazili na polnoćku. Svatko je dolazio sa svojim čežnjama. Čekalo se željno očekivanog.

Nakon što smo jedni drugima čestitali Božić ispred kapelice i na putu prema kući, svi smo se žurili prekinuti Badnji post. Pečenica je obično preko Božića ostajala na ražnju ispravljena uza zid u špajzi. Tu je uvijek bilo hladno. Pored pečenice je obavezno stajala tepsija s nožem. U svako vrijemo moglo se odrezati komad pečenice. Nekad sam znao kradom ući u špajz između objeda i pojesti barem malo pečenice.

Nakon polnoćke okus pečenice razlikovao se od okusa pečenice koju se jelo u drugo vrijeme godine. Iako smo bili umorni od nespavanja, taj ritual se nije mogao preskočiti. Većinom se jelo pečenicu s kiselim paprikama i krastavcima ili s kiselim kupusom. I sada kada se nađem kod kuće za Božić, obavezno jedemo pečenicu poslije polnoćke. Iskreno rečeno, okus joj je nešto drugačiji nego prije. Pečenica se nekada jela samo u posebnim prilikama, dok je danas jedemo kadgod nam padne na pamet. Blagostanje je promijenilo mnogo toga u našim životima pa i okus pečenice.

Što je ostalo od Badnjaka sedamdesetih godina prošloga stoljeća u mome kraju? Mnoge osobe iz toga vremena više nisu među nama. Većina njihovih potomaka sada slavi Badnjak diljem svijeta. Od kako su kuće postale ljepše i veće, ponjave slame se ne unose više u njih. Doduše, i djece je sve manje. Slama se još samo simbolično unosi u maloj korpici. Pečenice se sve rjeđe peku u društvu rodbine i komšija. Velike tepsije za lokšice postale su dosta manje. Tri svijeće polako zamjenjuje adventski vijenac s četiri svijeće. I ovaj običaj nam je stigao iz krajeva nekadašnjih austro-ugarskih vojnika. Badnja molitva je postala dosta kraća. Ne kleči se više oko sinijā. Strah me je da ne prilagođavamo tuđa religiozna i kulturna iskustva svojim okolnostima. Samo iz vlastitih korijena možemo dalje rasti, nikako iz tuđih. Uskrsavati se može samo iz vlastitog života, nikako iz života drugoga.

Naša sinija je ostala na životu. Dobila je nove nōge. Mama na njoj još uvijek raspravlja piliće i kaže: „Džaba ti sve, al` sinija mi je nekako naruku.“ Ne znam što će za nekoliko godina biti od Badnje sinije. Radost u jednostavnosti koju sam doživio oko nje želim sačuvati u kutu svoje duše i ponijeti je sa sobom, bez imalo sjete, kao baštinu prošlosti u nepoznatu i smislenu budućnost.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---