Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Aristotle Papanikolaou za Polis.ba: Crkve moraju biti proročki glas za pravednije društvo
Crkva jednostavno treba ponuditi proročko svjedočanstvo političkoj zajednici kako bi tu zajednicu oblikovala tako da bude pravedna, a ta je pravednost testirana i mjerena odnosima u kojima je nesvodiva jednakost ljudi potvrđena tako da mogu iskusiti jednakost i slobodu
Aristotle Papanikolaou jedan je od pet predavača na ovogodišnjoj Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku. Suosnivač je i viši suradnik u Centru za pravoslavne kršćanske studije na Fordhamu i Centru za proučavanje prava i religije na Sveučilištu Emory (Atlanta, SAD). Područje njegovog znanstvenog rada su istočno-pravoslavna teologija, trinitarna teologija i religija u javnom životu. Za Polis.ba razgovarao je sa Stankom Pericom.
Sudjelovali ste na Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku, događaju koji želi biti prostor dijaloga u ovom svijetu koji ima poteškoće oko dijaloga. Vidite li dijalog kao nešto što ugrožava istinu ili nam može pomoći doseći istinu?
Dijalog nam definitivno može pomoći doći do istine. Prije svega smatram kao pravoslavni kršćanin, jer vjerujem u utjelovljenje, kao što su stari oci vjerovali u logos spermaticos [sjemenke Logosa], da se istina može pronaći u mnogo svjetonazora, religija, i mislim da trebamo slušati i dijalogizirati s drugima. Smatram, također, da slušanje i dijalogiziranje s drugima može biti obogaćujuće, može nam pomoći bolje postaviti stvari unutar naše tradicije. Isto tako, da se osjećamo ugodnije unutar naše tradicije, ali i da poštujemo druge ljude. Posebno nam može pomoći živjeti zajedno s drugima koji vjeruju u nešto u što mi ne vjerujemo i naučiti kako živjeti s drugima koji su drugačiji od nas. Dakle, nemam sumnje da dijalog s drugima i slušanje drugih pomaže da se približavamo istini, a ne da se udaljavamo od nje.
U predavanju ste govorili o poziciji pravoslavnih crkava u suvremenim pravoslavnim društvima. Naglasili ste problem njihove privilegirane pozicije kao i odnosa spram građanskom društvu i demokratskim strukturama. Koji je prema Vama smjer koje bi ove crkve trebale zauzeti kako bi bile sve snažnije svjedokinje Krista u suvremenom svijetu?
Prva stvar, mislim da pravoslavne crkve trebaju razmišljati o tome kako mogu biti neovisne o strukturama države. U nekim su zemljama neke crkve nezavisne od države, možda je to slučaj u Rumunjskoj gdje je Pravoslavna crkva neovisnija o državi nego Crkva u Rusiji. Ali opet, može se reći da su se pravoslavne crkve previše približile državnim strukturama i nacionalnim identitetima. Ne kažem da bi se trebale nužno potpuno odvojiti od tih identifikacija, ali prije svega moraju se postaviti kao svjedoci Kristove istine, a proročko svjedočanstvo koje moraju imati prema državnim strukturama i društvu je glas koji transcendira ove lokalne i partikularne identitete. Moraju biti proročki svjedoci za pravednije društvo i demokratskije strukture. Međutim, ako su se suviše približile državama i kulturama, to im jako otežava da budu proročke.
Suvremeni je svijet obilježen sekularizacijom, ali Vi ne vidite taj proces kao nešto suprotstavljeno kršćanstvu. Dapače, smatrate moralni pluralizam nečim što bi crkve trebale podržavati. Možete li objasniti taj stav?
Mora nam biti jasno što znači sekularno. Mnogi ljudi misle da to jednostavno znači biti protiv religije, pokušati se riješiti religije. Tijekom stoljeća postojala je mala intelektualna elita, slavni ljudi kao što su Sigmund Freud, Karl Marx i drugi koji su artikulirali takav pogled na stvari. Ali to je vrlo uski pogled na sekularizaciju. I danas postoji sekularizam, a to je sekularno kao ideologija koja želi vidjeti religiju eliminiranu ili marginaliziranu, ali to nije sve o čemu je riječ o sekularnom. Sekularno je onaj trenutak unutar zapadne povijesti kada kršćanstvo zadobiva drukčiju poziciju. Uloga institucionalne crkve promijenila se kao i odnosi s politikom i drugim aspektima društva. Ta je pozicija dobra za crkvu, jer joj omogućuje da bude više nezavisna od nacionalnih, kulturnih i etničkih identiteta, ali otvara i prostor pluralizmu koji, mislim, da crkva teološki treba podupirati. U političkom sferi treba podupirati one prostore u kojima ljudi koji su različiti, žive zajedno i stvaraju odnose poštovanja, promiču slobodu i jednakost. Dakle, postoji više aspekta sekularnog, nego što je jednostavno anitreligijski stav koji se reflektira u maloj političkoj manjini. Religija još može imati javnu ulogu, mora imati proročku ulogu kako bi djelovala na pravednijim odnosima u društvu. Ali kršćanski sekularizam, kako sam rekao u svome predavanju, jest onda kada Crkva pokušava ne biti primarno institucija privilegijā, već pokušava biti mjesto koje promiče pravednije i demokratskije strukture u društvu.
Živite u SAD-u, ali poznajte dobro situaciju vjernika u našoj regiji. Njihove su pozicije često obilježene podjelom između vjerskih osjećaja i učenja njihovih crkava. To je karakteristika svih denominacija i obično vjerske aktivnosti pojedinaca čine tihima i pasivnima. Imate li kakav savjet ili prijedlog za ove vjernike?
Amerikanci često ne razumiju da je povijest važna za ljudski identitet i način na koji ljudi vide svijet. Ja sam američki Grk, rođen sam u Americi, ali se osjećam kao Grk, bio sam u Grčkoj mnogo puta i razumijem kako povijest može igrati važnu ulogu. Očito postoji kompleksna povijest ove regije koja je oblikovala način na koji ljudi gledaju na svijet i jedni na druge te kako razumiju svoj identitet. Mislim da to trebamo poštovati i ne minimalizirati. Predložio bih da činimo male korake koji bi mogli voditi velikim stvarima. Nešto poput ove škole u Dubrovniku koja potiče dijalog, razgovor, slušanje, učenje – to su stvari koje mogu potaknuti i promijeniti umove i srca. Te ideje ne ostaju jednostavno ovdje, već nastavljaju utjecati na one koji su bili ovdje, jer ih prate onamo kamo odlaze u njihovu svakodnevnicu. Dakle, mislim da je to još jedna uloga koju crkve, kao proročki svjedoci, mogu imati. Postoji svojevrsni antiekumenski duh, sumnja, pa zato moramo imati više ovakvih ekumenskih angažmana. Ne kako bismo nužno govorili o dogmama i pokušali dokučiti probleme dogmi, već jednostavno da bismo bili zajedno i shvatili kako možemo biti zajedno i slušati jedni druge te tako izgrađivati novu budućnost za ovu regiju. Mislim da je to moguće i moramo vjerovati da jest moguće. Moramo nastavljati ukazivati na mogućnost promjene i transformacije.
Ako postoji realnost koja nas zabrinjava i plaši u našoj regiji kada govorimo o religiji, to su migranti. Vi ste izvorno Grk, a Grčka i zemlje naše regije pripadaju balkanskoj migrantskoj ruti. Velika je većina tih migranata islamske vjeroispovijesti. Je li to nešto čega se trebamo bojati?
Ne, mislim i to sam naučio od moje prijateljice s fakulteta koja je zadužena za projekt postsekularnih konflikata da su Europljani ponosni na sebe što su bili kreatori svijeta liberalnih demokratskih vrednota. Do neke mjere to je bio veliki uspjeh u Europi, jer vidimo da zemlje koji su bile veliki rivali, sada se dobro slažu: Britanija i Francuska, Francuska i Njemačka itd. I za nadati se da je to nešto što će se pokazati i u ovoj regiji između Hrvata i Srba, i među drugima. Ali s migrantskom situacijom Europa je zapravo na provjeri: jesu li zaista predani liberalnoj demokraciji, jesu li predani? I dok je prije test te predanosti bio način na koji se europske zemlje međusobno odnose, danas su testirane na tome koliko će dobrodošlice pokazati prema ljudima na svojim granicama. Jer o tome se radi kada se govori o pravoj liberalnoj demokraciji. Razumijem da se ljudi boje promjena i kako će one zahvatiti njihov život, ali možda promjena neće biti na gore, možda ako iskažeš dobrodošlicu to može dovesti do zanimljivih i različitih načina što znači biti recimo Europljanin, što znači biti Hrvat ili Srbin, ili Francuz, Britanac … Ne mora se nužno raditi o razočarenju, niti o slabljenju ovih kulturnih identiteta i povijesti, već nečemu što ih može poboljšati, kao što to govori Tomáš Halík. Ova vrsta susreta različitosti može biti nešto što nas poboljšava.
Smatrate da Crkva ne treba biti indiferentna kada je riječ o potpori političkim sustavima, već da treba podržavati liberalnu demokraciju. Možete li nam to objasniti?
Mislim da Crkva uvijek treba biti proročka i to se odnosi na svaki politički sustav, pa tako i liberalnu demokraciju. Osim toga mislim da Crkva treba prosuđivati. A mislim da možemo prosuditi da je liberalna demokracija, između drugih opcija koje susrećemo, premda postoje rasprave o tome u političkoj filozofiji, za sada je barem sustav, najkonzistentniji s kršćanskim teološkim postavkama. To mislim u pogledu kako pristupati ljudima koji su drukčiji od nas, kako stvarati veze među ljudima koji žive zajedno na način koji potvrđuje ono što ja zovem „nesvodiva jedinstvenost“, a to je oznaka za životno iskustvo slobode i jednakosti. Dakle, kao što sam rekao u svome predavanju, mnogi bi pravoslavci rekli da se ne bi identificirali ni s jednim političkim sustavom i razumijem zašto to kažu, jer ne žele sakralizirati politiku. No, to govori da autoritarizam ili totalitarizam nisu bolji ili gori od liberalne demokracije, što nije istina. Dakle, Crkva se mora umiješati i biti proročki svjedok. Ne trebamo ni koristiti ime liberalna demokracija. Crkva jednostavno treba ponuditi proročko svjedočanstvo političkoj zajednici kako bi tu zajednicu oblikovala tako da bude pravedna, a ta je pravednost testirana i mjerena odnosima u kojima je nesvodiva jednakost ljudi potvrđena tako da mogu iskusiti jednakost i slobodu. Ako mene pitate ta politička zajednica je prije liberalna demokracija nego autoritativni sustav. Dakle, počnimo od onoga što Crkva mora učiniti i onda to nazovimo nekim imenom, umjesto da krenemo s imenom i onda govorimo što Crkva treba učiniti.
Razgovarao: Stanko Perica, polis.ba
Dubrovačka biskupija ovoga ljeta, od 18. do 24. srpnja 2021., organizira Ljetnu školu teologije pod naslovom „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“, za studente treće, četvrte i pete godine studija teologije. Motiv za odabir ovogodišnje teme je činjenica da smo svjedoci čestog (zlo)upotrebljavanja vjere i religije u političke svrhe, kao i (zlo)upotrebe politike u vjerske i religiozne svrhe. Tema je svojevrstan nastavak prošle (prve) Ljetne škole teologije u Dubrovniku 2019. godine kada je 40-ak studentica i studenata promišljalo o ulozi teologije u pluralnom društvu.
Organizatori Škole kažu da njezina nakana nije javna rasprava, već unutarteološki dijalog, kako bi se sudionici mogli susresti s različitim mišljenjima te intenzivno promišljati o svim dimenzijama crkvenoga, vjerničkog i teološkoga govora u suvremenim društvima.
Na Školi će sudjelovati ukupno petero predavača: Tomáš Halík, Karlovo Sveučilište u Pragu; Teresa Forcades, liječnica, teologinja i benediktinska monahinja; Aristotle Papanikolaou, Sveučilište Fordham u New Yorku; Ivan Šarčević, Franjevačka teologija u Sarajevu; Miroslav Volf, Sveučilištu Yale u New Havenu.