Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Anđelko Domazet: Martin Luther King i Isusov put nenasilja
Ne otkrijemo li drugačiji način nadilaženja zla umjesto sirove moći i nadmoći nad drugima, bombi, ratova i novca – upitno je kako ćemo u 21. stoljeću izbjeći velika ljudska stradanja i okrutnosti
Gotovo je nepotrebno reći da je svijet u kojem živimo vrlo nasilno mjesto. Čini se da je nasilje, individualno i institucionalizirano, sve više i više ljudski odgovor na ono što čovjek ne voli, s čime se ne može nositi ili ne može razumjeti.
Je li nasilje čovjekova sudbina? Postoji li društveno-politička upotrebljivost Isusova učenja o nenasilju? Kako nasljedovati Isusa u nenasilju? Mnogi vide u njegovim radikalnim zahtjevima ljubavi prema neprijateljima (usp. Mt 5,43), u odricanju od nasilja (usp. Mt 5,38-39), u spremnost na pomirenje (usp. Mt, 5, 21-26) – kako su u Govoru na gori izrečeni, duhovna rješenja koja su u stanju nadići uobičajenu političku praksu i uređenje međuljudskih i međunarodnih odnosa.
Jedan primjer kršćanina koji se osjetio izazvan Isusovim Govorom na gori i koji je nadahnut njime pokušao politički djelovati jest Martin Luther King (1929.-1968.), najpoznatiji borac za ljudska prava crnačkog stanovništva u Americi, čiji je život okončan nasilnom smrću 4. travnja 1968. Baptistički propovjednik King imao je hrabrosti staviti u pitanje ono što svaki čovjek smatra nečim po sebi razumljivim: pravo na samoobranu kad je napadnut, pravo uzvratiti udarac, pravo na odmazdu. Stoga je sve svoje snage upotrijebio kako bi opravdani bijes i potisnutu ogorčenost crnačkog stanovništva kanalizirao i izrazio na stvaralački i nenasilan način.
Ali to ne znači kako nije bio svjestan činjenice da je povijest čovječanstva povijest mržnje, nasilja i osvete (‘demonsko trojstvo’)
Nema dvojbe, M.L. King bijaše izuzetna osobnost. Ali to ne znači kako nije bio svjestan činjenice da je povijest čovječanstva povijest mržnje, nasilja i osvete (‘demonsko trojstvo’). U tom pogledu nije imao iluzija. Na jednom mjestu autobiografski piše: „Zbog angažiranosti u borbi za slobodu moga naroda, proživio sam vrlo malo mirnih dana posljednjih nekoliko godina. Dvanaest puta bio sam zatočen u zatvorima u Alabami i Georgiji. U mom su domu dva puta postavljene bombe. Rijetko prođe dan a da mojoj obitelji i meni netko ne zaprijeti smrću. Bio sam teško ranjen nožem i jedva sam preživio. Dakle, u pravom smislu riječi na vlastitoj sam koži osjetio oluju progona.“
Međutim, King nije rezignirao zbog te konstante u čovjekovom ponašanju. Čovjek nije bespomoćno izručen svojoj destruktivnoj sklonosti. Postoji snažni primjeri u povijesti koji pokazuju suprotno. Prije svega, Isus iz Nazareta i Mahatma Gandhi. Oni su kročili drugačijim putem. „Krist nam je priskrbio duh i motivaciju dok nam je Gandhi priskrbio metodu.“
Isusova etika ljubavi (agape) sposobna je uključiti i one koji su nas povrijedili. „Agape znači dobra volja, puna razumijevanja, otkupljujuća, nasuprot svim ljudima. Ona je ljubav koja je izdašna, nemotivirana, bez razloga i stvaralačka. Ona nije prouzročena bilo kakvom dobrom vlastitošću ili pak učinkom njezinog objekta. To je ljubav Božja koja djeluje u srcima ljudi.“
Osoba koja te najviše mrzi ima nešto dobra u sebi; i narod koji te najviše mrzi ima nešto dobra u sebi; i rasa koja te najviše mrzi ima nešto dobra u sebi
Njezina je snaga tolika, govorio je King u svojim propovijedima, da uz nju propada svaki pokušaj nanošenja štete drugima, pa bio i u svrhu obrane: „Osoba koja te najviše mrzi ima nešto dobra u sebi; i narod koji te najviše mrzi ima nešto dobra u sebi; i rasa koja te najviše mrzi ima nešto dobra u sebi. A kada dođeš dotle da pogledaš u lice svakog čovjeka i vidiš duboko u njemu ono što religija naziva ‘slikom Božjom’, počinješ ga voljeti unatoč svemu. Bez obzira na to što čini, vidiš Božju sliku u njemu. (…) Kada se vineš do stupnja ljubavi, njezine velike ljepote i snage, jedino što nastojiš poraziti jesu zli sustavi. One koji su zarobljeni tim sustavom moraš voljeti, ali nastoj poraziti sustav. (…) Ako uzvraćaš mržnjom na mržnju, samo pojačavaš postojanje mržnje i zla u svemiru. Ako sam ja tebe udario i ti mene udariš pa ti ja ponovno uzvratim i onda ti meni uzvratiš, i tako redom, to očito ide u nedogled. To jednostavno nikada ne prestaje. Negdje netko mora imati malo zdravog razuma, i to je snažna osoba. Snažna osoba je osoba koja može prekinuti lanac mržnje, lanac zla. (…) Netko mora imati dovoljno vjere i moralnosti da ga prekine i ubrizga u samu strukturu taj snažni i moćni element ljubavi“ (Sermon delivered at Dexter Avenue Baptist Church, Montgomery, Alabama, 17. studenoga 1957.).
U osvrtu na bojkot javnog prijevoza u Montgomeryju, King je 1958. iznio glavne oznake nenasilne borbe koje se mogu sažeti na sljedeći način: ona je aktivno nenasilno protivljenje zlu čiji je cilj popravljanje i izmirenje; ona uključuje i spremnost da se podnese poniženje i trpljenje, da se primi udarac a da se ne uzvraća mržnjom i osvetom; to pretpostavlja unutarnji suverenitet koji omogućuje inteligentno i stvaralačko prevladavanje neprijateljstva.
Spomenute oznake nenasilne borbe imaju dakako i svoje granice, osobito kada nasuprot stoji nemilosrdni, totalitarni protivnik. Katkada postoje situacije kada je kratkoročno nemoguće izbjeći nasilnu intervenciju da se zaštite nevini ljudi. Pa ipak, nenasilno djelovanje ostaje trajna alternativa svim oblicima oružanih i nasilnih pokušaja rješavanja sukoba. Ne radi se, dakle, o naivno shvaćenom radikalnom nenasilju (romantični pacifizam), već je riječ o temeljnoj opciji i usmjerenju kojemu se uvijek treba ustrajno vraćati jer su nenasilni oblici borbe stvarna potreba (zapovijed) sadašnjeg časa. Naime, ne otkrijemo li drugačiji način nadilaženja zla umjesto sirove moći i nadmoći nad drugima, bombi, ratova i novca – upitno je kako ćemo u 21. stoljeću izbjeći velika ljudska stradanja i okrutnosti.
U nenasilnom otporu cilj je oblikovan sredstvom zato što nema puta do mira, ako već mir nije put
To osobito dolazi do izražaja ako usporedimo neka obilježja i načela nenasilnog djelovanja s borbom revolucionara (danas terorista) shvaćenom u uobičajenom smislu. Ponajprije, tu je jasna razlika s obzirom na odnos između sredstva i svrhe. U tradicionalnom shvaćanju revolucionarne borbe, svrha (cilj) posvećuje sredstvo. U nenasilnom otporu cilj je oblikovan sredstvom zato što nema puta do mira, ako već mir nije put. Nadalje, tu razliku čini i stav prema protivniku. Dok klasični revolucionar opravdava mržnju prema protivniku, želi ga na sve načine diskreditirati, poniziti i uništiti, dotle predstavnik nenasilne borbe razlikuje između zla i onoga koji zlo čini. Također, revolucionar se na vani predstavlja kao lojalan građanin, ali radi tajno, konspirativno, protiv postojećeg poretka. Nenasilni borci nastupaju javno, ništa ne skrivaju i unaprijed najavljuju svoje akcije. Revolucionar je spreman fanatično ići do kraja, pa i onda kada to uključuje velike ljudske štete. Sljedbenik nenasilnog otpora ima hrabrosti odmah prekinuti neku akciju ako ona skrene na stranputice. Nenasilni građanski pokret zna biti vrlo fleksibilan s obzirom na suradnju s postojećim sustavom. Konstruktivna suradnja, oštra kritika ili građanski neposluh međusobno se ne isključuju. Prema tome, nabrojeni elementi ukazuju na bitnu razliku konstruktivnog od destruktivnog djelovanja.
Ne može se zaobići neugodno pitanje kako to da uobičajeni način življenja kršćanstva nije proizveo kvalitetnije oblike solidarnosti, višu svijest odgovornosti prema bližnjima i prirodi, jače oblikovao političke odnose
Na dan znamenitog marša slobode u Washingtonu 28. kolovoza 1963. King je progovorio pred dvjesto tisuća ljudi o svom „snu“ dolazeće pravednosti koji uvijek nosi u srcu. On nije samo sanjao nego se svim silama zauzimao za izgradnju pravednijeg svijeta i obranu ljudskih prava. Time je pokazao da duhovni ili unutrašnji život nije isključivo privatna stvar. U Isusovu učenju o nenasilju on je vidio mogućnost političkog djelovanja koje je u svome temelju stvaralačko, osloboditeljsko i demokratsko djelovanje.
Kingova etičko-politička ostavština poziva na suodgovornost i nenasilnu političku zauzetost kršćana u borbi za novu humanizaciju i miroljubivu koegzistenciju stanovnika ovoga svijeta u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim
Kod mnogih današnjih kršćana na djelu je ravnodušnost i nutarnja imigracija. U prostoru Crkve nedovoljno se osjeća dinamika evanđelja koja mijenja svijet i ljude. Ne može se zaobići neugodno pitanje kako to da uobičajeni način življenja kršćanstva nije proizveo kvalitetnije oblike solidarnosti, višu svijest odgovornosti prema bližnjima i prirodi, jače oblikovao političke odnose. Za mnoge naše suvremenike njegovanje unutrašnjeg duhovnog života i zauzeto oblikovanje svijeta predstavljaju dvije međusobno isključujuće alternative. Nije li kršćanska pobožnost došla na loš glas upravo zbog takve nedovoljne pravednosti i unutrašnjosti bez posljedica (usp. Mt 5,20)?
Kingova etičko-politička ostavština poziva na suodgovornost i nenasilnu političku zauzetost kršćana u borbi za novu humanizaciju i miroljubivu koegzistenciju stanovnika ovoga svijeta u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim: „Neću ostaviti za sobom novac. Neću ostaviti za sobom otmjene i luksuzne stvari. Želio sam ostaviti za sobom samo život pun predanja.“
Autor: Anđelko Domazet, polis.ba
Anđelko Domazet je franjevac, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.