Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Anđelko Domazet: DUHOVNI IDENTITET
Postoji li uopće „duhovni identitet“ i, ako postoji, na koji način o njemu govore kršćanski sveti tekstovi?
Jeste li se ikada iznenada ugledali u ogledalu i na sekundu se zapitali koga to vidite? Tko sam ja zapravo? Kako znam tko sam? Postoji li doista neko „ja“? Kao da smo svi sami sebi velika tajna i moramo tražiti skrivene tragove do sebe samih.
Riječ „identitet“ pojam je kojim se pokušava u našoj kulturi odgovoriti na pitanje: Tko sam ja? Kako se uopće dolazi do samosvijesti o vlastitom identitetu, koja je jedna od temeljnih odrednica ljudske osobe? Naši suvremenici odgovor očekuju od antropoloških znanosti, prvenstveno od psihologije i sociologije. Obje znanstvene discipline analiziraju proces stvaranja identiteta koji zovemo „ja“ ili „mi“. Kako individualni ili osobni identitet tako i kolektivni ili socijalni identitet izgrađuju se na različitim vrstama pripadništva koja se stvaraju zahvaljujući uzajamnom djelovanju i međusobnom utjecaju pojedinca i njegove okoline.
U svezi s pitanjem identiteta, neki današnji biolozi i genetičari govore o tome da svatko od nas ima tri povijesti: povijest genoma (svi geni koji se zajedno nalaze u kromosomima) koji fiksira osnovne strukture našega naslijeđa; povijest tijela koje bilježi osjetilna iskustva i zatim uspostavlja neuronsku mrežu u mozgu, te, naposljetku, kulturološka povijest koja čini pojedinca dijelom neke jezične zajednice.
Je li stjecanje osobnog identiteta neprekinuti proces? Postoji li u čovjeku ono što trajno ostaje unatoč promjenama? Ako bi se, kako neki hoće, proglasilo da je sve u čovjeku fluidno, promjenjivo, tada je identitet prazna formula. „Identitet“ shvaćen u jakom smislu, to jest ono što trajno ostaje i što je usmjereno na transcendentni smisao, nadilazi trenutačno stanje. Potrebno je uzeti u razmatranje i metafizičke težnje u pojmu identiteta koje pokazuju inherentnu otvorenost prema transcendentnoj svrsi i ispunjenju čovjekove najdublje težnje (duhovna dimenzija).
No, što znači razmišljati o identitetu iz perspektive kršćanske vjere i koje to posljedice ima za poimanje nas samih i našega djelovanja u svijetu? Postoji li uopće „duhovni identitet“ i, ako postoji, na koji način o njemu govore kršćanski sveti tekstovi?
Kršćanska tradicija koristi stoljećima riječ „duša“ da bi izrazila predodžbu o duhovnom identitetu. Naša duša – to smo mi u Bogu i Bog u nama
Ponajprije, treba poći od tvrdnje koju nalazimo u Knjizi Postanka: Bog je stvorio čovjeka „na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1,26a). U svakom stvorenju postoji božanski DNK, unutarnja „sudbina“, apsolutna jezgra koja zna istinu o nama (Ps 139,13-17), nacrt skriven u dubinama našeg postojanja. Imago Dei u čovjeku ili čovjekova bogosličnost utemeljuje dostojanstvo svake osobe. I kada se u istom retku spominje „sličnost“ s Bogom, tada riječ „sličnost“ ukazuje na zadaću potvrđivanja slike Božje u vlastitom djelovanju, u htijenju i činjenju dobra. Svi smo mi (objektivno) primili isti dar, ali je svatko od nas (subjektivno) pozvan na osobni način potvrditi izvorni identitet, drugim riječima, postati ono što zaista jesmo i za što smo stvoreni.
A to se zbiva, u kršćanskoj tradiciji, tako što postajemo svjesni da smo djeca Božja, sinovi i kćeri Božje. Isusovo je učenje po tom pitanju jasno i postojano. To pretpostavlja da je Isus sam živio vlastiti odnos prema Bogu kao odnos Sina prema očinskom Bogu (usp. Mt 11,27). On je htio uvesti svoje slušatelje u sinovsku svijest pred Bogom, do zajedništva s Bogom o kojem svjedoče njegove riječi: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Isusov poziv da izgradimo sinovski odnos s Bogom zahtijeva od nas djela ljubavi i milosrđa: „Ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro… i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,35-36); „Molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima…“ (Mt 5,44-45).
Apostol Ivan koristi sliku rođenja: mi smo istinska Božja djeca jer smo rođeni nanovo, rođeni odozgor ili od Duha (Iv 3,3-8). A temeljni uvjet rođenja od Boga jest vjera: prihvaćanje njegove Riječi. „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga“ (Iv 1,12-13). Takvo rođenje prati i posebno znanje o Bogu zbog čega Isusova učenika ne treba nitko poučavati o božanskim stvarima: „A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate. I ne treba da vas itko poučava“ (1 Iv 2,20.27). Sada sam Bog svojim Duhom vodi Božju djecu u novosti života.
Druga Petrova poslanica ide korak dalje i tvrdi: „Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Razvijajući tu misao, mnogi su crkveni oci govorili o pobožanstvenjenju (theopòiesis, divinizacija, obogotvorenje), o sudioništvu čovjeka u božanskome životu. Oni se ne boje pobožanstvenjenje shvatiti u stvarnom smislu i bili su uvjereni da su uistinu primljeni u sferu božanskoga i da je Bog stvarno prisutan u čovjeku. U tajni Božjeg utjelovljenja spoznajemo da je naš zbiljski identitet ljudski i božanski. Kršćanska tradicija koristi stoljećima riječ „duša“ da bi izrazila tu predodžbu o duhovnom identitetu. Naša duša – to smo mi u Bogu i Bog u nama.
Kako to da smo mi ljudi tako malo svjesni vlastitoga duhovnog identiteta? Duhovni znalci, koristeći psihološki rječnik, upozoravaju na ljudsku sklonost da se identificiramo s vlastitim „egom ili lažnim ja“. Misli se na relativni identitet koji smo stvorili tijekom godina identificirajući se s nizom obrazaca kao što su: razne norme, uloge, odgoj, tijelo, mišljenje, religija, nacija i slično. Zarobljeno poput dijamanta u stijeni, istinsko ili izvorno ja živi u dubini našega bića.
Thomas Merton, trapistički monah, prvi je predložio pojam „lažno ja“. Time je htio kršćanima približiti značenje središnjeg i često ponavljanog Isusovog učenja da moramo sebi umrijeti, da moramo sebe izgubiti da bismo sebe našli (usp. Mk 8,35; Mt 10, 39 i 16,25; Lk 9,24; Iv 12,26). Nažalost, ovaj je Isusov poziv u povijesti kršćanstva često pogrješno shvaćen, kao da bi se tu radilo o nekom asketskom nijekanju ili odbacivanju vlastitoga tijela, a ne o istinskom oslobađanju. Merton ističe da ne treba umrijeti naše tijelo, nego naše „lažno ja“ koje je sagrađeno na pijesku (Mt 7,26). Kada otkrijemo svoje istinsko ja, imamo apsolutnu referentnu točku koja je istodobno u nama i izvan nas samih (R. Rohr). „Moje najdublje ja je Bog“ – s tim je usklikom sveta Katarina iz Genove trčala ulicama.
Kada Isus govori o onima koji su „izgubili svoju dušu“, tada se radi o tome da su propustili spoznati vlastiti duhovni identitet i to je zapravo najveći životni gubitak: ne upoznati ljepotu i veličinu vlastite duše
Ego nas čini ljudskim bićima, ali duhovni put dovodi do točke u kojoj se više ne možemo poistovjetiti s našim površnim egom. Ljudi s egom nikada se duhovno ne razvijaju, ma koliko ih svijet častio. I uzaludne su im sve visokometne rasprave i citati svetih tekstova. Bog ne može ispuniti ljudsko srce dokle god čovjek prethodno ne ispusti svoje veliko ja. Zadaća je ega da se povuče i napravi mjesta za izvornu stvarnost ili kao što bi to Meister Eckhart rekao: „Ah, dragi ljudi, zašto ne dopustite Bogu biti Bogom u vama? Čega se bojite?“ (Propovijed 6).
Kada Isus govori o onima koji su „izgubili svoju dušu“, tada se radi o tome da su propustili spoznati vlastiti duhovni identitet i to je zapravo najveći životni gubitak: ne upoznati ljepotu i veličinu vlastite duše. Izvor velikog dijela frustracija i tjeskoba koje čovjek osjeća tijekom svog života proizlazi iz neslušanja vlastite duše. Naš je duhovni identitet „blago na njivi“ o kojemu Isus govori i potiče nas da puni radosti sve prodamo što posjedujemo kako bi tu njivu zadržali (Mt 13,44). Duhovni je život potraga za našim pravim identitetom koji leži u božanskom postojanju i to je njegova suština. Zar to ne potvrđuje i Isusova prispodoba o izgubljenom sinu koji shvaća da se mora vratiti svojem ocu, natrag svom iskonskom identitetu u Bogu (Lk 15,20)?
Istinska duhovnost razvija identitet utemeljen na razdvojenosti, strahu i egu u identitet utemeljen na međusobnoj povezanosti, ljubavi i duši. Osjećamo da smo se nekako „raširili“, htjeli bi zagrliti svako stvorenje, čitav svemir. Idući tragom duhovnog identiteta moglo bi se stići do trenutka u kojemu bismo kao u bistrom ogledalu ugledali sebe do najskrivenijih tajni. Merton to ovako opisuje: „Vrata se otvaraju u središtu našeg bića i nama se čini da padamo kroz njih u beskonačne dubine koje su nam pristupačne, iako su beskrajne. Čini nam se da sva vječnost ima postati naša u tom milom dodiru“ (Nove sjemenke kontemplacije, 152).
Ako se želi izbjeći nasilje, razaranje i ubijanje „u ime identiteta“ koji sebe definira isključivo na temelju razlika i odvojenosti od drugih ljudi i narodā, ako se želi posredovati duhovne osnove odgovornosti prema bližnjima, ne vidim drugoga puta, barem za nas vjernike, od toga da se vratimo našem izvornom identitetu u Bogu
Tko smo mi ljudi uistinu? To je pitanje svih pitanja. Većina religijskih tradicija uči da smo mi „više od tijela“. Naš duhovni identitet – to je temeljna istina na kojoj mora počivati svaki drugi identitet (kulturni, konfesionalni, etnički, spolni). Sve ostalo dobiva novo značenje kada postane jasno da svi posjedujemo duhovni identitet. Ako se želi izbjeći nasilje, razaranje i ubijanje „u ime identiteta“ koji sebe definira isključivo na temelju razlika i odvojenosti od drugih ljudi i narodā, ako se želi posredovati duhovne osnove odgovornosti prema bližnjima, ne vidim drugoga puta, barem za nas vjernike, od toga da se vratimo našem izvornom identitetu u Bogu.
Usuđujem se reći da je to teološka početna točka svake kršćanske prakse koja prerasta identitetske razlike ljudi. To je temelj na kojemu jedino možemo u praktičnom smislu graditi „bratstvo i socijalno prijateljstvo“, o kojemu govori današnji papa. Bez toga sav naš religiozni govor o tome da smo „svi braća i sestre“, ostaje tek platonski idealizam ili još jedan neuspjeli pokušaj da motiviramo naš „lažni ja“ da čini dobra djela.
Krajnje je vrijeme da religijski predstavnici prestanu koristiti riječ „identitet“ kao oružje usmjereno protiv drugih koji su navodno potpuno drugačiji od nas i počnu ljudima govoriti o duhovnom i prosvijetljenom identitetu, o identitetu koji nije ubilački i nacionalistički, o apsolutnom identitetu ukorijenjenom u Bogu po kojemu su svi ljudi braća, sinovi i kćeri Svevišnjega.
Anđelko Domazet, polis.ba
Anđelko Domazet je franjevac, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.