Anđelko Domazet: Albert Schweitzer i duboko poštovanje prema životu

„Dokle god mogu pogledati unatrag, trpio sam zbog mnoge bijede koju sam vidio u svijetu. (…) Osobito sam trpio zbog toga što jadne životinje moraju trpjeti toliko mnogo boli i nevolje. (…) Činilo mi se potpuno neshvatljivim – a to je već bilo prije nego sam išao u školu – što sam u svojoj večernjoj molitvi morao moliti samo za ljude. Stoga sam, kad bi moja majka sa mnom molila i poljubila me za laku noć, potajno molio još jednu dodatnu molitvu koju sam sastavio za sva živa bića. Ona je glasila: ‘Dragi Bože, štiti i blagoslovi sve što diše (ima dah), čuvaj ih od svakog zla i daj im miran san!’“ Ovaj odlomak, kojeg nalazimo u osobnim zapisima Alberta Schweitzera, svjedoči o iskrenoj potresenosti djeteta pred prizorom trpljenja stvorenja.

Albert Schweitzer (1875.-1965.), liječnik, protestantski teolog i nobelovac, prepoznao je u sebi poticaj na čovječnost i sućut i shvatio ga ozbiljno. Dugo je tražio ime za ovaj temeljni osjećaj sućuti i solidarnosti sa svim živim bićima. U srednjoj Africi – Gabonu, u rujnu 1915., dok se vozio čamcem, otkriva pojam koji će obilježiti cjelokupno njegovo životno razmišljanje i djelovanje: duboko poštovanje prema životu (njem. Ehrfurcht vor dem Leben, strahopoštovanje pred životom). Riječ je tu o sveukupnom čovjekovom stavu prema životu, njegovu odnosu prema Bogu, bližnjima i svemu stvorenome.

Učenje o dubokom poštovanju prema životu plod je ustrajnog i dubokog razmišljanja o etici i njezinu odnosu prema religiji i kulturi. Ono ima autobiografsku pozadinu kao i filozofsko-teološke pretpostavke.

Na Duhove godine 1896. kao mladi student Schweitzer je doživio rasvjetljenje da svoj život nakon tridesetih godina mora posvetiti neposrednom služenju ljudima. Dugo se već bavio Isusovim zagonetnim riječima: ‘Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga’ (Mk 8, 35). Devet godina kasnije shvatio je kako poziv na služenje treba ostvariti kao liječnik u Gabonu, u srednjoj Africi. Kao tridesetogodišnji doktor filozofije i doktor teologije napustio je znanstvenu karijeru. Time se u njegovu životu stvara krug između vjere i djelovanja, teorije i prakse. Upravo je to ono što ga osobno, kao i njegovo razmišljanje, čini vjerodostojnim. Njegova je egzistencija bila usmjerena k asimilaciji s Isusovom voljom: „Nijedna se osobnost iz prošlosti ne može postaviti živom u sadašnjosti povijesnim promatranjem… Odnos prema njoj dobivamo tek ukoliko smo sjedinjeni s njom u spoznaji zajedničkog htijenja, ukoliko iskusimo bistrenje, obogaćenje i oživljavanje naše volje u njezinoj i ukoliko sebe pronađemo u njoj.“

Schweitzer smješta načelo dubokog poštovanje prema životu unutar nasljedovanja Krista. „Etika dubokog poštovanja prema životu etika je ljubavi proširena na univerzalno. Ona je Isusova etika spoznata kao misaono nužna.“ Ako ne postoji prava etička svijest i osnovno moralno strahopoštovanje, smatra on, isprazna je i nevjerodostojna svaka religija. „Isus je tako usko povezao religiju i čovječnost (humanost)… da ona za njega ne postoji bez prave čovječnosti i da se dužnosti prave čovječnosti ne mogu slušati bez religije.“ On time ne svodi kršćansku vjeru na etičko (humanitarno) djelovanje već ukazuje na njezinu posljednju razložnost.

Središnji filozofski pojam koji pomaže ispravno shvatiti temeljnu ideju dubokog poštovanja prema životu jest volja. Volja je sveopća životna dinamika, tajna bitka uopće. Život želi živjeti. Život je volja za životom. Schweitzerovi izravni sugovornici jesu A. Schopenhauer i F. Nietzsche. Oni su dali poticaj njegovu razmišljanju, ali ga nisu uspjeli uvjeriti.

Duboko ga je dirnula Schopenhauerova beskonačna sućut sa svim stvorenjima koja trpe, ali mu je bilo neprihvatljivo njegovo odbacivanje konačnog smisla života čime upada u pesimističko nijekanje svijeta i života. Preostaje još samo umorna (rezignirana) i promatračka sućut, ali ne i konkretno djelovanje. Schweitzera je kod Nietzschea privukla iskrenost strastvene polemike protiv uobičajene (konvencionalne) etike i neprirodnosti askeze. No, Nietzscheu nije uspjelo povezati pozitivan odnos prema životu s višim oblikom duhovnosti tako da na kraju ostaje samo život na osnovi volje za moći. Nietzscheu i Schopenhaueru nedostaje ono odlučujuće: duboka vjernička zahvaćenost osobom Isusa iz Nazareta i njegovim navještajem.

Schweitzer je, dakle, dobro znao ono što želi – sklad između vjere, etike i razuma – ali mu nije uspijevalo to jasno i formulirati. Odlučujući proboj – neka vrsta intuitivnog rasvjetljenja – dogodio se za vrijeme vožnje čamcem niz rijeku Ogon, kada je pred njim iskrsnula riječ ‘duboko poštovanje prema životu’.

Što je to duboko poštovanje pred životom i kako ono nastaje u nama? Najneposrednija činjenica čovjekove svijesti glasi: Ja sam život koji želi živjeti posred života koji želi živjeti. To je ‘elementarna misao’. U svakom živom biću postoji čežnja za daljnjim življenjem ali i strah od uništenja i boli. Iz toga slijedi: Dobro je održavati život i promicati život. Zlo je uništiti život i ometati život. Stoga Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjima Schweitzer proširuje na sva stvorenja i ona obuhvaća u sebi „sve što se može označiti kao ljubav, predanje, supatnja, zajednička radost i nastojanje“.

Bilo bi pogrešno shvatiti etičko načelo dubokog poštovanja prema životu kao neku vrstu izjednačavanja čovjeka sa svim živim bićima u vitalističkom smislu.  Priroda, naime, ne poznaje strahopoštovanje pred životom. Ona ima samo volju za životom, ali ne i sposobnost suosjećanja s drugim živim bićima. Ona pati, ali ne može su-patiti. U svemu tome izlazi na vidjelo velika ‘napuklina usred života’ (u kojem vlada okrutna borba za život), neprotumačiva zagonetka: naravni zakon i moralni zakon međusobno se ne podudaraju.

Odbacujući svaki površni moralni optimizam koji ne vodi računa o toj činjenici, Schweitzer smatra da se čovjek, kao etičko biće mora oduprijeti, koliko god je to moguće, uništavanju drugih života. Plemenitost obvezuje. Koliko god se čini neznatni, pojedinačni udio u ublažavanju patnje, on ljudskom životu daje smisao, uzdiže ga i čini vrijednim pred Bogom i ljudima. Preko etike dubokog poštovanje prema životu čovjek stupa u duhovni odnos sa svim stvorenim. Ona usavršuje i dovodi do punine osobnu ćudorednost.

U današnjoj situaciji krize ljudskih odnosa/zajedništva/prijateljstva čini mi se iznimno značajnim Schweitzerov poziv na duboko poštovanje pred tajnom druge osobe. Ophoditi se sa poštovanjem prema drugome znači ne htjeti silom prodrijeti u tajnu drugoga i dopustiti svakom njegov osobni slobodni prostor. „Samo tko ima strahopoštovanje pred duhovnom bîti drugoga, može drugom istinski nešto značiti u životu.“ I katolički teolog Romano Guardini slično piše: „U strahopoštovanju čovjek se odriče onoga što inače rado čini. Naime, uzimanje u posjed i uporaba za vlastite svrhe. Umjesto toga, povlači se unatrag, drži odmak. Tako nastaje duhovni prostor u kojem se ono što zaslužuje strahopoštovanje može uzdići, slobodno stajati i svijetliti.“ Dužni smo poštovati tuđu privatnost, a ne željeti znati sve i tako razgolititi i obezvrijediti tuđu intimnost zaboravljajući da i duša ima veo koji se nikako ne smije skinuti.

Život i djelo Alberta Schweitzera dariva ohrabrujuće spoznaje i dragocjene poticaje za današnju situaciju.  Temeljno etičko načelo – zahtjev dubokog poštovanja prema životu – vrijedi za sva područja u kojima se ljudsko djelovanje susreće sa životom: od međuljudskih odnosa i ponašanja pojedinca prema prirodi pa do središnjih pitanja našeg doba kao što su problem mira, ljudskog napretka, okoliša i slično. Doduše, ostaje problem koliko je uopće moguće praktično ispuniti traženja etike dubokog poštovanja prema životu, kao i pitanje gdje su granice neizbježnog uništavanja života i koja načela treba slijediti kada se mora birati između različitih oblika života.

Mnoga pitanja ostaju teorijski neriješena u holističkom svjetonazoru poštovanja prema životu. Vjerojatno i ne može biti drugačije. U konačnici, čovjek samo čitavim životom odgovara na najdublja životna pitanja. A to je učinio i Albert Schweitzer. Bio je i jest moralni uzor i veliko nadahnuće za etičko djelovanje i oblikovanje jedne globalne etike u krizi današnjice. Duboko poštovanje prema životu – može se zaključiti – jest kategorija kršćanstva, ali i uopće kategorija čovječnosti (humanosti).

Autor: Anđelko Domazet, polis.ba

---

Anđelko Domazet franjevac je, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.