Amos Oz – knjiga puna životā

U najnovijem filmu o životu slikara Vincenta van Gogha (Na vratima vječnosti) ima jedan dijalog između sjajnog slikara i sobarice, njegove stanodavke u Arlesu. Slikar slika cvijeće. Sobarica ga propitkuje. Između ostalog pita ga zašto slika cvijeće kada u Provansi ima toliko cvijeća. On joj odgovara da sve ovo okolo vene, i da svaki, pa i onaj najljepši cvijet, umre. Još joj na kraju kaže da njegovo cvijeće neće uvenuti ni umrijeti. Ona ga zatim pita: misliš da će tvoje cvijeće živjeti? Na što joj on odgovara: barem se nadam.

Postojao je osjećaj da ljudi dolaze i odlaze, rađaju se i umiru, a knjige su besmrtne. Kad sam bio dijete, nadao sam se da ću kad odrastem postati knjiga. Ne književnik, nego knjiga. Ljude se može pobiti kao mrave, pa ni književnike nije teško ubiti. Ali za knjigu, čak i ako je sustavno unište, postoji šansa da se neki primjerak spasio i da će nastaviti živjeti na polici, živjeti nijemim životom na nekoj od zaboravljenih polica u nekoj zabačenoj knjižnici, u Rejkjaviku, Valladolidu ili u Vancouveru. Tako stoji zapisano u ovoj knjizi većoj od jednog života, većoj i od života jednog velikog pisca, a što je nesumnjivo bio veliki Amos Oz. Fascinantno je kako je dalekosežna i duboka ova autobiografija. Fascinantno je koga sve autor spominje. Fascinantno je tko je sve na ovaj ili onaj način ‘involviran’ u nastajanje jednog izuzetnog pisca. Dakle, naprosto je fascinantno o kome sve u svojoj životnoj priči ovaj pisac piše. Životne priče svih njih, svakog od njih, dio su Amosove životne priče. Nemoguće ih je sve izdvojiti. Nemoguće ih je sve tek spomenuti. Ipak, neki likovi, neki ljudi iz njegovog života, iz ove knjige njegova života, kao i njihove priče, previše su dragocjeni da ih se posve zanemari.

Tako je u jednoj glavi opisan interesantan susret s Šmuaelom Josephom Agnonom, prvim židovskim piscem nagrađenim Nobelovom nagradom za književnost. Amos Oz je svojim očima je promatrao dugogodišnju, zapravo životnu, vječnu netrpeljivost koja je postojala među susjedima, dvojicom Josepha: Agnonom i stricem njegova oca Klausnerom, također velikim intelektualcem iz tog vremena, a za kojeg je Amos napisao da je bio čovjek dobra srca, sebičan i razmažen, no sladak kao djetešce i tašt kao čudo od djeteta …. O hladnom ratu na relaciji između dvojice Josepha ovako izvješćuje: tata je volio Shakespearea, Balzaca, Schillera, Turgenjeva, Čehova, Strindberga, Gnessina, i također gospodina Agnona koji je stanovao točno preko puta strica Josepha u Talpiotu, no čini mi se da među njima nije bilo nekog velikog prijateljstva.

Tijekom studija Amos se dosta zanimao za Agnonovo pisanje i stvaralaštvo. U knjižnici je jednog dana naletio na tekst nekog poznatog književnog kritičara iz Švicarske koji je u svom članku istaknuo kako u tom trenutka svjetska književnost počiva na tri stupa, na tri velika imena: Robert Musil, Thomas Mann i Šmuel Joseph Agnon. Mladi Amos ukrao je časopis iz knjižnice i požurio pokazati članak Agnonu. Pozvonio je, i već na vratima uručio časopis. Agnon je najprije pročitao jednom, i ništa nije komentirao. Zatim je pročitao još jednom, pogledao u Amosa, pa ga s hinjenom nevinošću upitao smatra li i on da je Thomas Mann tako važan pisac!?

No, život, zna se, zna biti sarkastičan. Naime, veliki je Agnon dobio Nobelovu nagradu. Dobio ju je zajedno s pjsenikinjom Nelly Sachs. Stekao je međunarodnu slavu. Ali u isto vrijeme njegova ulica, ulica u kojoj je živio preimenovana je, tako da je do svoje smrti gospodin i nobelovac Joseph Agnon bio iz ulice Josepha Klausnera.

Na jednom mjestu piše o Theodoru Herzlu, i to onako kako ga je predočio stric Joseph. Bio  je naočit čovjek. Lijep kao božji anđeo. Iz njega je izbijala nutarnja mudrost. Kao jedan od drevnih sirijskih anđela sa svojom crnom bradom i produhovljenim sanjarskim licem! A oči, tih očiju sjećat ću se do svoj posljednjeg daha; Herzl je imao oči zaljubljenog dječaka pjesnika, goruće i osjetne, oči koje začaraju svakog tko se u njih zagleda. I visoko čelo koje je odavalo veličanstvenost kraljeva. Čitava je plejada posebnih ljudi o kojima na poseban i suptilan način piše Oz. Upravo takav životni kontekst odredio je ovog autora, usmjerio ga, stvorio ga kao takvog, velikog stvaratelja.

U kakvom je okruženju rastao mali Amos možda najbolje dočaravaju imena mački jednog sredovječnog para kojeg redovito posjećuju njegovi roditelji. Odlaze im na čaj i kolač. Mačke su se zvale Chopin i Schopenhauer. A o svom djedu, o njegovom profilu, ispisane riječi, rečenice, biseri su pripovijedanja i mudrosti. Prema djedu žena je, barem u nekim pogledima, kao i mi. Potpuno ista. Ali u nekim drugim pogledima, misli mu djed, ona je posve drugačija. Potpuno različita. A u kojim je stvarima potpuno ista i potpuno različita, govorio bi ustajući sa stolca, da na tome još radi.

Najmanje piše o ocu. Ali o njemu piše uvjerljivo, snažno, duboko, sjetno. Dok smo razgovarali, nikad me nije gledao u oči … Eto takva jedna rečenica nalazi se u ovom romanu. Zanimljivo je kako opisuje scenu koja je bila njegova inicijacija u zrelost. Dugo se čekao taj dan, dan kada će on, dječak od nekih sedam godina, dobiti mjesto u polici, mjesto za svoje knjige. I došao je taj dan. Uzbuđeno je stavio svojih nekoliko knjiga, i pritom ih poredao onako po veličini. Kada je otac to vidio, mrtav-hladan, bešćutno posve, izbacio je sve te knjige, i na taj način objasnio svome sinu da o knjigama ne smije suditi po veličini. Naprotiv knjige u policama svoga života treba slagati po značaju, po onome što one tebi predstavljaju.

Ipak, svoju emociju njegov otac pokazao je u posveti svoje prve knjige. U toj posveti napisao je vrlo dirljivo: Mome prvom učitelju književnosti, jedinome bratu,  Davidu, kojeg sam izgubio u tmini života … u progonstvu
Gdje li si sada?

Ova je knjiga priča o neizmjerno puno svjetla i jednako toliko tamnog u jednoj povijesti: povijesti jedne obitelji ili jednog dječaka ili povijesti jednog naroda. U njoj se nalazi pregršt redaka, rečenica, odsjeka, poglavlja koji siju tugu. U isto vrijeme nalaze se brojne one stranice koje rađaju smijeh i vraćaju radost i smisao. Čudesne priče čudesnog autora o čudesnim životima.

Autor: Mišo Sirovina, polis.ba (Tekst je prvobitno objavljen u Jajačkom vjesniku, u lipnju 2019.)

Povezano: Amos Oz, ime proroka i čarobnjaka