Amos Oz, ime proroka i čarobnjaka

Amos Klausner rodio se 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu kao sin jedinac od roditelja intelektualaca, cionista (ako bi se kupovao jeftiniji arapski sir, iznevjerio bi se cionizam napisao je u svom romanu). Njegovi roditelji bili su doseljenici iz Istočne Europe.

Rođen je, dakle, u vrijeme dok još nije postojao Izrael. Rođen je u vrijeme britanske okupacije nad tim područjem. Rođen je u židovskoj obitelji koja je silom prilika napustila Europu, a što će joj spasiti živote. Veliki pisac znao bi reći uz karakterističnu dozu humora: na svu sreću su nas iz Europe protjerali jer bi nas pobili. Rođen je neposredno pred holokaust. Rođen je u vrijeme stalne arapsko-židovske netrpeljivosti. Aktivno je sudjelovao u dva sukoba, a cijeli život aktivno sudjeluje na mirnom, miroljubivom rješenju tih sukoba. Onoga trenutka kada je shvatio da njihov rat nije više obrambeni nego je postao osvajački, zauvijek se udaljio od bilo kakvog nacionalizma.

Otac Yehuda Arieh Klausner imao je velike ambicije dolazeći u obećanu zemlju. Ali se uposlio kao knjižničar premda je tečno govorio 11 jezika, premda je sanjao jednom biti sveučilišni profesor i predavati komparativnu književnost. Ono što je uspjelo stricu Josephu, ono što je uspjelo i sinu Amosu, kao i unuci Faniji, nije pošlo za rukom Ariju. Kako Amos piše, otac nije imao šanse jer je u to vrijeme, u vrijeme njegova oca, broj stručnjaka za književnost uvelike nadmašivao broj studenata. A osim toga, očevo površno poljsko-jeruzalemsko obrazovanje nije imalo šansi s blistavim diplomama s uglednih njemačkih sveučilišta brojnih drugih (usp. Priča o ljubavi i tmini).

Majka Fania Musman studirala je na praškom univerzitetu a diplomirala u Jeruzalemu. I sama je govorila 5 jezika. Nikad nije radila, osim što je držala privatne sate učenicima koji su se pripremali za studij književnosti. Ona svoj život živi kao domaćica, što je, može se pouzdano napisati, nježno ubija.

Od takvih roditelja kao gensko nasljeđe pisac stječe ljubav prema knjigama. Kuća je prepuna knjiga. Najposebniji događaj iz njegova ranog djetinjstva jest jedna vrlo neobična inicijacija, obred zrelosti. Naime, imao je 5 ili 6 godina kada je otac ispraznio malo mjesta u jednom ormaru s knjigama u dnevnom boravku, i dopustio da maleni Amos tu, na vidljivo mjesto, prebaci svoje knjige. Bilo je to nekih tridesetak centimetara prostora, jedna četvrtina najniže police. I prebacio je dječak svoje knjige. Dotad su ležale na stolu u njegovoj sobi, a od tog trenutka su trebale uspravne stajati u polici ormara s hrbatom prema vani a licem prema zidu. Čovjek kojemu knjige stoje već je muškarac, a ne dječak.

Najteži događaj iz njegovog djetinjstva, kao i iz njegovog života zbio se kad je imao 12 godina. Ovako završava njegova posve autobiografska knjiga: … i ujutro se više nije probudila, čak ni kad je zarudjela zora i kad ju je između listova fikusa u bolničkom vrtu počela dozivati vesela, silno začuđena ptica, zvala je i zvala uzalud, no bez obzira na to, pokušavala je opet i opet, i još i danas katkad pokuša. Amos je imao 12 godina kada mu je majka umrla: izvršila je samoubojstvo. Onog trenutka kada nam majka umre, prestajemo biti djeca. Sa svojih 12 godina morao je odrasti on koji nije od majke naučio ni materinski jezik. Naime, roditelji poligloti učili su ga samo hebrejski da ne bude u napasti, naučivši neki europski jezik, otići u Europu koja je njih Židove htjela istrijebiti.

S majkom se bolje razumio nego s ocem .. iako ni s njom ni s ocem nikad nije bilo priče o emocijama i osjećajima, o nježnosti i izražajnom, o intimnom. Nikad nismo razgovarali o strahovima, nadama, čežnjama, brigama, frustracijama. Nikad. Prema Amosovu zapažanju o najintimnijim stvarima uopće se nije govorilo, kao što se šutjelo i u najintimnijim trenucima.

Kada je imao 14 godina, samo dvije godine nakon što je njegova majka otišla u vječnost, Amos se iz svoje rodne kuće, koja se nalazila u četvrti Kerem Avraham, u ulici Amos, preselio se u kibuc (naselja zatvorenog tipa gdje svi priskrbljuju za sve, za zajednicu, tipična za Izrael). Usvaja ga jedna ugledna obitelj. Amos je promijenio prezime. U umjetničko Oz. Oz znači snaga na hebrejskom, na jeziku koji je u svojoj modernoj varijanti prema Amosu fascinantan glazbeni instrument. On sam bio je čarobnjak tog jezika. Amos je bio čarobnjak ne iz Oza, nego čarobnjak Oz, čarobnjaka riječi, čarobnjak pisanja, čarobnjak jezika. Da, Amosovo pisanje bilo je čarolija.

Ostat će dosta dugo u kibucu. Više od trideset godina. Završio je školu. Završio je studij. Zatim je radio kao poljoprivrednik. Po danu bi vozio traktor po poljima pamuka, a navečer bi pisao. Tako je bilo dok nije od odbora u kibucu dobio najprije jedan, a kasnije i tri dana, za pisanje.

Umro je 28. prosinca 2018. Umro je, dakle, u 80. ljetu svog života. Iza njega je ostalo upravo ono što je kao dječak poželio biti, a poželio je biti … knjiga. Uvijek će ostati barem jedan preživjeli primjer negdje u nekom kutku svijeta, tako je mislio kao dijete da se jedino može preživjeti sve ono što se strmoglavi na jedan ljudski život. Volio je knjige. Ljubav prema književnosti i prema knjigama jedina je ljubav koja nas nikad ne iznevjeri.

Iza njega ostalo je njegovo pisanje, ostale su knjige, ostala je književnost. Njegovo pisanje bilo je duboko ali čitljivo, slojevito ali jasno, detaljno ali zanimljivo, u momente sarkastično a u momente baš uzbudljivo, u pravilu doista jednostavno pisanje. Na svijet kaosa i vrijeme ludila gledao je očima punim topline za ljudske sudbine, zapisa netko za njegovo pisanje i razmišljanje.

Amos piše s lakoćom. Ono čega se ne sjeća, izmisli. Tamo gdje mu je pamćenje kratko, tu je mašta i imaginacija. Ako nečega nema u javi, prebiva u snovima. On piše priče koje su mu pripovijedali bake i djedovi. Piše priče svojih tetaka i drugih rođaka, svih onih koji su na bilo koji način bili dio njegovog života. On niže njihove priče kako bi ispričao svoju priču. Uostalom svačija je priča dio jedne šire priče.

Njegove knjige su dobre, pa i vrlo dobre, a jedna je istinsko remek djelo: Priča o ljubavi i tmini, u kojoj artikulira svoj život, povijest svojih i svega njegovog, jedna čudesna autobiografija.

Autor: Mišo Sirovina, polis.ba (Tekst je prvobitno objavljen u mjesečniku Jajački vjesnik (svibanj 2019.)