www.polis.ba

Amin Maalouf: Big brothers

Zastrašujući svijet u kojem je stalno praćenje onoga što činimo diktirano od stvarne i legitimne potrebe da se osjećamo sigurnima u svakom trenutku, naposljetku više uznemirava od svijeta gdje je nadzor nametnut od paranoičnih i autoritarnih režima.

Od tinejdžerskog doba bio sam fasciniran Orwelovim radom kad sam mu počeo pristupati kritički i selektivno. Uvijek sam smatrao da je njegova Životinjska farma umjetničko djelo dok sam manje bio zaokupljen romanom 1984, iza kojeg je bez sumnje bila moćna ideja, ali kao što često biva s romanima koji izlažu socijalne i političke postavke, on na neki način ostane u sjeni tih postavki.

Štoviše, kad sam počeo zapažati događaje u svijetu Staljin je bio mrtav, njegovo je tijelo bilo premješteno iz mauzoleja na Crveni Trg, i Staljingrad je bio preimenovan; prijetnja od staljinizma na koju je roman upozoravao nije više bila moguća i njegova alarmirajuća poruka činilo se da je neutemeljena.

Pomirio sam se s 1984 u trenutku kada sam shvatio da najvažnija stvar literarnog rada nije poruka koju autor pokušava prenijeti, nego intelektualna i emocionalni podrška koju od njega dobiva svaki čitatelj. Kada ponovno čitam roman kao odrastao čovjek, postajem veoma svjestan da sva ljudska društva, bez obzira koliko su razvijena, riskiraju da upadnu u sistem koji bi mogao dovesti u pitanje sve što su sagradili.

Ne postoji danas samo jedan oblik prijetnje koje se Orwel pribojavao. Njegova je misao bila uvjetovana epohom u kojoj je živio; promatrajući totalitarizme svoga vremena, vjerovao je da zna odakle bi se budući tirani mogli pojaviti, kojim bi se ideologijama mogli rukovoditi i koje bi metode mogli koristiti da bi preživjeli. Ako je on u ovome griješio, u onom glavnom je ipak bio u pravu.  Zbog toga što je, s one strane diktatura koje je mrzio –  nevažno lijevih ili desnih, imao duboki strah koji se vidi u pervertiranoj znanosti, iskrivljenim idealima, i da ljudska bića postaju zarobljenicima mnogih stvari koje im se nude kao osloboditeljske.

Ovo je strahovanje koje se provlači kroz njegova pisana djela. Nažalost to je strahovanje danas opravdano kao i tada. Ne samo zbog totalitarističke noćne more kojom je on bio zaokupljen nego zbog drukčije noćne more koja ga je bez sumnje mogla uplašiti kad ju je zamislio u imaginaciji.

Zastrašujući svijet u kojem je stalno praćenje onoga što činimo diktirano od stvarne i legitimne potrebe da se osjećamo sigurnima u svakom trenutku, naposljetku više uznemirava od svijeta gdje je nadzor nametnut od paranoičnih i autoritarnih režima.

U Orwelovoj misli ime „Big Brother“ imalo je gorku ironiju kao i nadimak koji je ponekad davan Staljinu „Otac nacije“. Okarakterizirati odnos između tlačitelja i žrtve kao „bratski“ ili „očinski“ podrazumijeva uvrnuti pogled na svijet. Ipak, mi koji živimo u ovom stoljeću nemamo na umu elektronske oči koji nas neprijateljski posvuda prate.

U suočenju sa uvrnutim svijetom oko nas neminovno nam se povećava potreba da znamo jesmo li sigurni, a kao rezultat toga ne vidimo kao ugnjetavače one koji provode nadzor, koji su „velika braća“ u izvornom smislu.  Shodno tome, elektronske oči koje nas prate nemaju zlokobnu svrhu, njihov upad u naš privatni svijet obično je rezultat općeg stava da su tehnologije za nadziranje tu da služe ljudima.

Takav upad u moj svakodnevni život ne ometa me nešto posebno. U cijelosti sam mu se prilagodio i ponekad u njemu mogu vidjeti nešto dobro za sebe. Pretpostavljam da se ovo također odnosi na većinu mojih suvremenika. Lakne nam kada čujemo da je kriminalac uhvaćen zahvaljujući CCTV snimku ili pak da je korumpirani lider „pao“ zahvaljujući podrobnim informacijama s njegovog telefona.

Počinjemo priječiti takve stvari i postajemo ogorčeni onda kada smo svjesni da ova sramotna invazija pogađa našu vlastitu privatnost. Ali to ogorčenje je kratkotrajno i ograničeno. Kao da nam je otupjela sposobnost za reakciju.

Da se ne radi o okolnostima u kojima danas živimo, ova bi povreda privatnosti mogla prouzrokovati pobunu. Ideja da netko može slušati naše pozive, snimati odlaske i povratke, činila bi se potpuno neprihvatljivom; da smo na aerodromima skenirani i pretresani i prisiljeni skinuti cipele i opasač mogla bi se činiti kao drska uvreda; grupe za građanska prava mogle bi voditi kampanju za ograničavanje takvih pristupa.

Ali ne reagiramo na taj način. Usuđujem se napraviti analogiju s biologijom, rekao bih da su svjetski događaji recentnih desetljeća imali taj učinak na nas da su „zaustavili“ „izlučivanje antitijela“. Manje smo šokirani povredom naše slobode nego što bismo trebali biti; bunimo se, ali bez učinka. Imamo povjerenje u autoritete da će nas zaštititi, a ako otiđu predaleko to opravdamo olakotnim okolnostima.

Ovo zamućenje naših kritičkih sposobnosti je, po mom mišljenju, znakovit i veoma zabrinjavajući razvoj.

Osvrnuo sam se na sistem u koji smo bili uvučeni u ovom stoljeću. Koristeći analogiju „antitijela“ možemo izbližega promatrati kako funkcionira sistem: porast tenzija povezanih s identitetom izaziva legitimne strahove, što od nas zahtijeva da tražimo sigurnost za sebe i one koje su nam dragi bez obzira na cijenu i da budemo nadzirani kada god osjetimo prijetnju.  Kao rezultat toga manje smo svjesni mogućih zloupotreba u koje može voditi stanje povećanog nadzora; manje opreza kada tehnologija krši našu privatnost; manjak opreza kada vlade izmjenjuju zakone na načina da su više obvezujući i autoritarni; manjak upozorenja od rizika orvelijanskog načina razmišljanja. 

U svakoj generaciji mora biti postavljen balans zaštite ljudi, s jedne strane, od onih koji eksploatiraju demokraciju da bi promovirali politike koja uništava osobnu slobodu i, s druge strane, štititi ih od onih koji po izlikom demokracije traže da je oslabe. Kako stvari stoje, osjećam da je, usprkos nekim diskrepancijama, ovaj balans održan iako budućnost ne izgleda ohrabrujuće. Zatekli smo se u procesu koji je infantilizirajući i potencijalno orobljavajući i kojeg će biti teško zauzdati; novi tehnološki napredak povećat će mogućnost vladama nadzirati građane i neće nestati prijetnje kojima se oni okoriste da bi opravdali takve upade u privatni život. Neki ovo vide kao podmukli proces, i on, iako nije totalitaran, jest manipulativan i u najboljem slučaju autoritaran; osobno to vidim kao tužan ali neizbježan rezultat demonâ identiteta kojeg su političari pustili s lanca u svijet, a kojeg mi nismo u stanju pripitomiti.

Ova zlokobna dinamika mogla bi pogoršati i prekoračiti ono što danas možemo zamisliti. Ne mogu si predočiti kako bi naši suvremenici mogli reagirati ako bi nam gradovi trpjeli masovne napade biološkim, kemijskim ili nuklearnim oružjem.

Nadam se da možemo izbjeći takve katastrofe, ali je tužno i nije nerazumno misliti da se to može dogoditi, i ako bi to se dogodilo učinak na društvo bio bi katastrofalan.

Ali ostaje za vidjeti koliko daleko možemo ići u potrebi da se osjećamo sigurnima a da pritom ne potkopavamo drugom njegovu jednako legitimnu slobodu

Čak i ako bi bilo moguće odgoditi takve grozote do beskonačnosti, učinak bi se nastavio. U nedavnim ispitivanjima javnog mišljenja, bilo u Europi, Sjedinjenim Država ili bilo gdje drugo, vidimo da ispitanici radije slušaju one glasove koji inzistiraju da se trebamo zaštititi svim neophodnim sredstvima nego one koji upozoravaju protiv opsesije za sigurnošću i pretjerane upotrebe sile. Rezultat ovih anketa je razumljiv u svijetu gdje se ljudi boje da bi mogli biti meta, gdje se osjećaju ranjivima; ali ostaje za vidjeti koliko daleko možemo ići u potrebi da se osjećamo sigurnima a da pritom ne potkopavamo drugom njegovu jednako legitimnu slobodu.

Trebamo pogledati samo oko sebe kako bismo shvatili da je stanje u svijetu takvo da je malo vjerojatno da će ovi naši strahovi bili ublaženi.

Najiskrenije, ne mogu misliti jedan jedinstveni scenarij u kojem bi se ovaj trend mogao preokrenuti. Svi pokazatelji govore da će se on nastaviti nekad sporije nekad brže, ali uvijek stremeći u istom pravcu: stalnom uvećavanju straha.

Kako će države izgledati za dvadeset ili za pedeset godina? Volio bih da mogu reći da vjerujem kako će ove promjene u političkom i intelektualnom krajobrazu biti privremene, da će zabrinutost zbog terorizma i migracija biti kratkotrajna i da će društva kroz ove kušnje proći velikodušnije, tolerantnije i plemenitije. Ali to nije ono što se naslućuje na horizontu. Postoji vrlo realan strah da će da suvremenici i njihovi potomci sve više slušati one glasove koji govore da je bolje živjeti u neosvojivim utvrdama s visokim zidovima, čak pod cijenu žrtvovanja određenih sloboda i vrijednosti.

„Izbor za ljudski rod se nalazi između slobode i sreće i za većinu njih sreća je bolja“, kaže cinično jedan od Orwellovih likova u 1984. Nitko nam drugi situaciju vjerojatno nije predstavio tako jasnom, ali u stoljeću u kojem smo se zatekli ova dilema više ne zvuči tako odbojnom.   


Tekst je dio Maalufove knjige Adrift: How Our World Lost Its Way, rujan 2020, (s francuskog na engleski preveo Frank Wynne). Tekst objavljen na: bookanista.com; prijevod s engleskog za Polis.ba: Jozo Š.