III. nedjelja Došašća, Iv 1,6-8. 19-28 | Adventski karakter prošloga ili: Kreni ispočetka!

Nije suvišno iznova, baš usred Došašća, postaviti pitanje što to činim u ovom vremenu pred Božić, ne samo kako se pripremam za proslavu Isusova rođenja nego još više kako pripremam Božji dolazak u svoj život i svijet, ovdje gdje jesam, a što i jest glavno značenje Došašća. Sva biblijska čitanja, posebno iz Izaijine knjige koju najviše i čitamo u ovom vremenu, bukte pozivom na pripremu novog Božjega dolaska, uopće na novo, na novi početak – od neočekivanog povratka u domovinu nakon sužanjstva, od izgradnje novoga hrama, novih cesta, mjesta i domova do obnove starih i stvaranja novih odnosa. A ako ima što veličanstveno, onda je to činjenica da vjera zapravo znači nešto novo, mogućnost novog početka, i nakon najtežih promašaja, najgorih grijeha, poraza, razočaranja, nakon strašnoga gubitka i neuspjeha, posebno nakon loših razgovora ili novi odnos, novu ljubav nakon razorenog odnosa, neuzvraćene ili promašene ljubavi.

Novost Došašća, nova stranica života i odnosā, polazi od najosnovnije promjene, od promjene pristupa onome starom, bez umišljaja da sve ovisi o nama i da se sve umah može promijeniti. Novi početak, povrh svega u odnosima prema sebi, Bogu i drugima, znači prihvaćanje stanja kakvo ono jest i to ne samo bez uljepšavanja prošlosti nego u adventskom identitetu prošlosti, a to znači da prošlost nije završena; to znači prihvaćanje prošlosti u njezinom vremenskom smislu, jer život nije završen, budućnost je pred nama, i ne možemo dati konačni sud nad našim odnosima i prošlošću, jer naši odnosi mogu biti bolji, naša prošlost može biti otkupljena novim smislom.

Ovo «bolji» odnosi, «bolja» budućnost ne znači nijekanje prošloga, nikakvo zamagljivanje bivših zakazivanja, grijeha, poraza, prijevara, nevjerstva, sukoba ili nesretnih i bolnih prekida odnosā, kao ni nostalgiju za sretnom prošlošću, nego znači okretanje prema novom iskoraku prema dobru. Doduše, mnogi se ljudi boje da će se nijekanjem prošloga poreći njihova osobnost, jer su mnogo uložili, žrtvovali u prošlosti. Neki su stalno u prošlosti, iako u nju nisu uložili ništa doli mnogo očekivanja, pa poput razmažene djece sad plaču da im je malo darovano i mnogo uskraćeno, a ustvari, u usporedbi s drugima, obdareni su daleko više od drugih. Neki opet znaju sjajno analizirati loše stanje, ali sve ostaje na izvrsnim spekulacijama i verbalnim analizama. Neki su doista punu prepatili u prošlosti i uz najbolju volju ne mogu lagano zaboraviti i prijeći preko pretrpljenih nepravdi i ne pokazivati rane koje im još krvare.

U svakom slučaju, kada govorimo o adventskom karakteru prošloga, posebno prošlih odnosa, ne mislimo na poricanje, nasilni zaborav ili uljepšavanje prošloga, bilo to prošlo i pristrano tumačeno ili čak izmišljeno. Ovdje je naglasak na činu vjere kojim, prihvaćajući sebe kakvi jesmo, odlučujemo se za novu, stvaralačku budućnost. Ponovno naglašavamo da to nipošto ne znači nikakvo čudačko novo ponašanje ili ludačke korake u novi odnos kao da se prije ništa nije dogodilo. Bilo bi to mazanje očiju i sebi i drugima, nečasna rabota. Upravo suprotno, radi se o posve novom, novoj perspektivi koja prihvaća prošlo, i razvaline prošloga, ali tako da si ne umišlja u svoje moći stvaranja novoga, nego se odlučuje na taj način za dobro da ostavlja nadu, aktivnu nadu, stvaralačku priliku da bude drukčije-bolje od onoga što je bilo i čemu se možemo nadati. U konačnom znači da se ne živi iz prošloga nego iz Božjega došašća, iz Božjega novoga dolaska u naše živote i odnose, jer baš ondje gdje kažemo da se ništa više ne može učiniti, da smo posve nemoćni ili da je sve uzaludno, treba zadnjim ostatkom vjere, zadnjom molitvom pozvati Boga da se vrši (a ne zaposjeda!) njegova volja, da on otkupi nama nespašenu prošlost. Ta Božja volja jest ona koja stvara novi život u činu vjere usred sveopćeg iskustva nemoći i uzaludnosti. Bog dolazi – to je njegovo ime i bit (E. Schillebeeckx).

Da konkretiziramo: naš «posao» u vremenu Došašća, zapravo naš poziv kršćanina u vremenu pripreme Božjega dolaska, treba slijediti život i poruku Ivana Krstitelja, proroka došašća, glasnika i preteču Mesije. Ivan se, što ni za nas nije nimalo nevažno, oslanja na prošlost vjere svoga naroda, konkretno na proroštvo Izaije. On u riječima svoga prethodnika u vjeri nalazi smisao svoga poslanja. I mi bismo trebali vidjeti koje to svoje predšasnike, dobre Božje ljude, uz Izaiju i Ivana, slijedimo; jesmo li i mi bili kakva nada naših starijih pokoljenja, naših roditelja, pokojnika koji su nas zadužili, jesmo li glas onih koji su se nadali da ćemo biti ono što su oni željeli. I za nas vrijede riječi Izaijine i Ivanove da smo «glas u pustinji», glasnici Božjeg dolaska i blagovjesnici ubogima, iscjelitelji srca slomljenih, ljudi slobode zarobljenima, svjedoci Božje milosti; odvjetnički glas onih koji su u strahu, koji se boje govoriti, glas ušutkanih.

Mi smo pustinjski glasnici za Boga i za Isusa da stignu u naše život, u obitelj, u crkvu, u narod, u društvo, u naše odnose, da mi prestanemo biti sveodreditelji. Mi smo preteče – poput Ivana – svjesni da nismo ni Ilija, ni Prorok, ni Mesija, ali jesmo oni kojima nisu zatvorena usta, kojima je dana riječ i pozvani smo – od Boga – da govorimo, da kažemo riječ, a riječ nikada nije malo, nikada nešto beznačajno. I uvijek treba ponavljati da mi ne znamo – poput svih Isusovih sijača riječi – gdje će ta riječ pasti, tko će je primiti, ali je sigurno da ne ostaje bez ploda, bez uspjeha koji je uvijek drukčiji od redovnih očekivanja i redovnih uspjeha.

Došašće je život, a život je vrijeme glasnikā uvijek novoga Božjeg dolaska u naše rutinerske i letargične život, uvijek nova mogućnost u još davno prekinutim odnosima. Možda se na vani neće ništa vidjeti, pa to i nije nakana, ali se iznutra mijenjamo i mi i sve oko nas. Mi prestajemo biti svemoćni proroci i mesije. Prestajemo biti sveznajući tumači. Mi jednostavno izlazimo na scenu, pred ljude, pred mnoštvo, mi se ne krijemo i ne bježimo u svoje privatne živote ili osigurane zajednice, nego poput Ivana, poput svih uvodničara u dramu stupamo na scenu, pred ljude, pred znane i neznane, lijepe i ružne, moćne i nemoćne, najavljujemo što se treba dogoditi poslije, tko iza nas dolazi, tko je Isus koji treba doći. I to trebamo činiti neumorno i svjedočki. A onda kada svoje završimo, valja nam poput svih preteča (svih glumaca koji najavljuju dolazak glavne radnje) povući se, nestati sa scene. Velika je naša uloga. I mi krstimo «vodom» riječi za obraćenje, i mi pozivamo na promjenu koju mi ne vršimo nego onaj poslije nas.

Nije dakle sve u našim rukama. Ali je sigurno i to da ljudi, ovaj naš svijet ne može bez glasnika i preteča. Nije sve do glasnika, do slušatelja (publike) je hoće li uopće doći slušati glasnike, bilo zbog njih, nas ili iz drugih razloga; hoće li čim počnemo govoriti napustiti slušaonicu i otići svojim poslom, hoće li nas ismijati javno ili iza leđa, hoće li našu gorljivost svesti na zanovijetanje ili na ekscentričnost; i do njih je, do slušatelja, hoće li sve shvatiti kao zabavu ili izraz društvenog statusa i koristi ili će naše riječi poslušati i upustiti se u sudbonosnu, životnu avanturu s Isusom koga smo im navijestili i kojemu smo, za razliku od svih priprava putova kroz povijest s bojnim kolima i vojnim špalirima, s podignutim rukama pozdrava ili sa štafetama, s potkupljivanjima i udvaranjima, blokadama putova i osiguranjima, pripravili najjednostavniji put gostoljubiva suputništva i obećavajuće buduće radosti.

Usred Došašća odjekuje poziv da budemo glasnici i preteče novoga Božjega, Isusova dolaska u naše starosjedilačke duše, u naše umorne živote od prošlosti i u naše izjalovljene i uzaludne pokušaje. Došašće nam kaže: Kreni ispočetka! Iznova budi Božji glas i Mesijin preteča!

Fra Ivan Šarčević