Polisov retrovizor: 28.1.-3.2.

28. 1. 2021. – Fojnički Reumal otpušta dio radnika

Federalna televizija prenijela je vijest da 137 radnika lječilišta Reumal iz Fojnice, odlukom Upravnog odbora poduzeća, proglašeno je tehnološkim viškom. Potvrdio je to Alija Mukača, direktor Reumala.

Njih 67, kako je pojasnio, bit će zbrinuto kroz različite socijalne programe, dok će 70 radnika završiti na birou za nezaposlene. Ova odluka je uslijedila nakon višemjesečnih loših poslovnih rezultata, prethodnih dugovanja te smanjenog poslovanja uzrokovanog pandemijom. Budućnost firme, kao i 200 preostalih radnika, još je neizvjesnija.

Hoće li se ikada istražiti je li samo pandemija odgovorna za posrnuće ovog regionalno poznatog lječilišta? Neki izvori spominju jednog lokalnog vjerskog službenika koji je umiješan u poslovanje?!

29. 1. 2021. – Pokop trojice mladića u Cazinu

Više tisuća ljudi nazočilo je zajedničkoj sahrani trojici mladića koji su nastradali u prometnoj nesreći u Cazinu.

Prvo je pokopan Armin Čajić, a zatim Tarik Pandžić i nakon toga Tarik Muhamedagić. Mladići su bili prijatelji, njihove obitelji također su se međusobno poznavale. Tijekom sahrane, očevi trojice mladića su se zagrlili i tako zagrljeni s ovoga svijeta ispratili svoje sinove, izvijestio je Dnevni avaz.
Nesreća dogodila se u utorak oko 18 sati kada se Fiat u kojem su bila trojica mladića sudario s ralicom.

Iste noći, u Bosanskoj Kostajnici u jednoj garaži ugljikov monoksid ugušio je mladića i djevojku. U komentarima ispod ove tragične vijesti raspravljalo se o imenu mjesta, je li Bosanska Kostajnica ili samo Kostajnica.

30. 1. 2021. – „Schindlerov lift“ u Kamernom teatru 55

Najavljeno da će u Kamernom teatru 55 četiri puta u sljedećem mjesecu (veljača) biti prikazana predstava „Schindlerov lift“, koja je rađena prema istoimenom romanu Darka Cvijetića.

O Cvijetićevoj knjizi je Zoran Ljubičić u veljači 2019. na portalu Prometej.ba napisao kratak prikaz pod naslovom: Kratki vodič kroz mali format velikog romana. Ovo je dio toga teksta:

Priče iz Schindlerova lifta kao da zapisivao je Darko Cvijetić po motivima jezivih naslada iz Boschova slikarskog vrta, a koje oživljavao je u ambijentu bosanskog mikrosvijeta jedne prijedorske zgrade sa trinaest katova. Pripovjedač u pjesniku dešifrirao je demonski jezik “smrtolike prilike” i dosljedno pratio njen krvavi trag po katovima oglednog zdanja socijalističke arhitekture kao živim krugovima pakla, jezovitijim utoliko što su prerasli okvire alegorije.

Formom, stilom i jezikom autor uvodi čitatelja u izravan odnos s užasom, tako da ni onaj najneviniji iz proteklog rata nakon čitanja ove knjige neće moći usnuti a da se ne probudi “prestrašen u zoru”.

31. 1. 2021. – Priče žrtava zlostavljanja ne smiju pasti u drugi plan!

U fejzbuk grupi „Nisam tražila“ svakodnevno možemo čitati jezive ispovijesti žena žrtava nasilja. Osim nelagode i stida zbog činjenice da „moćnija“ ljudska bića čine toliko zlo slabijima i od života im prave pakao, trebamo žrtvama pokazati iskrenu empatiju i pomoći im da se oslobode strašnih trauma. Jedna anonimna čitateljica u grupi je napisala:

Više od 10 godina je prošlo otkad sam bila u vezi u kojoj sam zlostavljana, nikome nisam pričala o tome, a otad stalno padam u depresiju. Tek prošle godine razgovarajući s psihologom su mi se vratila sjećanja. Sve sam bila potisnula. Strahovala sam tada za svoj život, mislila sam da će me ubiti. Bilo mi je važno samo da me ostavi na miru. Prekinula sam vezu, dosađivao je dugo i obećavao da će se promijeniti, molio za oproštaj. Nakon pola godine je prestao zvati. Ubio mi je samopouzdanje. Čitam vaše objave i plačem.

1. 2. 2021. – Hoće li se konačno saznati tko je ubio Dženana Memića?

[Prošle su 133. godine od osnutka najstarijeg kulturno-znanstvene institucije u BiH – Zemaljskog muzeja. Prema onome što su mediji prenijeli, u središtu pozornosti bila je Hagada i izložba o divljim orhidejama. Direktor institucije Mirsad Sijarić govorio je o trenutnim problemima i borbi za preživljavanje institucije. Mediji nisu izvijestili da je netko pričao o povijesti Muzeja ili istaknutim zaslužnim pojedincima.]

Isti dan, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u Sarajevu su, izvještavaju Nezavisne novine, priveli Hasana Dupovca, pripadnika MUP-a KS, i Ziju Mutapa, oca Alise Mutap, djevojke koja je kobne noći bila s nastradalim mladićem Dženanom Memićem, a oni su privedeni zbog sumnje u organizirani kriminal i ometanje istrage stradanja mladića u veljači 2016. godine.

Osumnjičeni su za organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelima pomaganja počinitelju nakon počinjenja krivičnog djela i protuzakonitog posredovanja.

Obitelj Memić tvrdi da je uhapšeni Dupovac, koji je u to vrijeme obavljao funkciju šefa Odsjeka MUP-a KS za prometne istrage, imao značajnu ulogu u zataškavanju i skrivanju činjenica ključnih za pronalazak odgovornih te da je s Mutapom doveo do skretanja pravca istrage.

“Tužilaštvo ima posla, tek će doći istraga o ubistvu. Ovi ljudi su uhapšeni, doći će i drugi na red”, kazao je Muriz Memić, otac nastradalog mladića, a prenijele Nezavisne novine.

Dženan Memić je stradao u veljači 2016. godine. S njim je bila Alisa Mutap, koja je nakon svega tvrdila da se ne sjeća događaja, dok je Tužilaštvo KS slučaj okarakteriziralo kao prometnu nesreću.

2. 2. 2021. – Mogu li da sednem sada? – Da, slobodno sjedni!

Portal Lupiga.com piše o jednom prilogu u Dnevniku HRT-a:

Lijepu priču o mladoj i uspješnoj srednjoškolki, Tei Lončar iz zaseoka Lončari, nedaleko Karina u zadarskom zaleđu, HRT je uspio potpuno uništiti čuđenjem kako je Tea u samo tri godine uspjela svladati hrvatski jezik. To bi uistinu bila stvar za čuđenje da govorimo o nekom tko je u Hrvatsku došao živjeti iz, recimo, Japana, Konga ili Paragvaja. Međutim, Tea, očito je već po njenom imenu i prezimenu, nije došla ni iz Japana, ni iz Konga, niti iz Paragvaja.

Sedamnaestogodišnja djevojka, naime, u Lončare, odakle joj je otac, doselila se iz Kruševca u Srbiji. A naučiti hrvatski jezik nekome iz Srbije za HRT je, čini se, neviđeno čudo.

Nakon što je uspješno završila jedan ispit, Tea je pitala profesora na čistom srpskom: „Mogu li da sednem?“ Profesor ju je nekim čudom razumio i odgovorio: „Naravno, sjedni!“

3. 2. 2021. – Godišnjica smrti fra Didaka Buntića. U Hercegovini ga zovu „ocem Hercegovine“, „spasiteljem sirotinje“…

Rodio se u u Paoči kraj Čitluka 1871, umro u Čitluku, 3. 2. 1922. Filozofsko-teološki studij završio u Innsbrucku 1894, kada je zaređen za svećenika. Djelovao kao profesor grčkog i latinskog jezika u gimnaziji na Širokom Brijegu 1895–1919, a kao njezin ravnatelj 1910–19. Organizirao je 1911–14. analfabetske tečajeve u Hercegovini u kojima je opismenjeno oko 13 000 ljudi.

Za gladi u Hercegovini 1917. organizirao je u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj prihvat i smještaj više od 17 000 djece. Godine 1919. otvorio je đački konvikt u Zagrebu. Od 1919. do kraja života bio provincijal hercegovačke franjevačke provincije. Kad je 1909. osnovana Hrvatska narodna zajednica, fra Didak je izabran za člana središnjeg odbora u Sarajevu. Godine 1918. postao je članom Narodnog Vijeća SHS u Zagrebu. Bio je narodni zastupnik u skupštini u Beogradu.

Povjesničar fra Dominik Mandić (1889-1973) pisao je o životu fra Didaka Buntića i socijalnim prilikama njegova vremena. Izdvajamo dio:

Ipak je najviše truda ulagao da pomogne siromašnima, djeci i gladnima. …Kod prvoga popisa djece upisalo ih se na samom Širokom Brijegu i u obližnjim župama preko tisuću… Od toga dana neprestano su roditelji dolazili u Mostar, da pitaju hoće li i kada druga djeca u Slavoniju. Nije im se ništa moglo reći dok nije fra Didak Buntić javio iz Bosanskoga Broda, da se svi spremaju, da će i drugi biti primljeni…Rastanak roditelja i djece bio je nada sve dirljiv…: “S Bogom dušo…Budi dobar… Slušaj gospodara bolje nego svoju majku…Bog zna hoćemo li se ikada više vidjeti…” – dovikivali su roditelji. I dok se vlak stanicom lagano kretao i majke su s njime usporedo trčale, da još jedanput vide milo čedo, da mu još jedanput prigušenim glasom doviknu…

Fra Rufin Šilić (1911-1985) o fra Didaku je napisao:

Bio je čovjek slobode. Protivnik sitnih propisa i ograničavanja, a prijatelj svake inicijative i zanosa. Bio je narodni čovjek. Sav svoj život i sve svoje utrošio je u radu za narod. Povrh toga, rad za narod bio mu je metar kojim je mjerio vrijednost svega, pa i duhovnosti svoje braće.

Polis.ba, J.Š.

---