Polisov retrovizor: 13. 2. – 19. 2.

Subota, 13. veljače. – HDZ je uništio supstancu hrvatskog naroda u BiH

Ponovno se danas moglo u jednom lokalnom mediju čitati o agoniji s kojom se suočava jedna osoba kojoj je obećan posao ako se učlani u partiju (HDZ). Nalazi se pred dilemom, prihvatiti ili otići „trbuhom za kruhom“.

Ovaj primjer nije pobudio nikakvu veću pažnju, ne smatra ga se onim što u biti jest – skandalom. Ljudi su se na to navikli, prihvatili su realnost, „zna se kako stvari funkcioniraju“. Ta zna se politika uništila je supstancu hrvatskog naroda u BiH, teško da će se ikada više oporaviti. Odgovornost je također i na pojedincima i drugim institucijama, posebno Crkvi, koja se svrstala stranački i novčano vezala za HDZ a time odbacila svaku nužnu alternativu. Ne postoji ni jedan aspekt društva da nije sistematski uništen.

Bolje je i ne spominjati demografsku statistiku Hrvata, i ostalih naroda u BiH, objavljenu ovih dana, o malom broju rođene djece i velikom broju mladih koji zadnjih godina kupuju jednosmjerne karte iz BiH. Političari se bave nekim drugim, „bitnim“ stvarima za “opstanak” države!

Nedjelja, 14. veljače. – Sv. Valentin. Dan zaljubljenih

Kršćanskom mučeniku svetom Valentinu, koji je umro sredinom 3. st., tradicija pripisuje da je mladim zaljubljenim osobama pomagao da svladaju društvene prepreke i ostanu zajedno. Danas se slavi kao zaštitnik zaljubljenih.

Erich Fromm o ljubavi je pisao: „Zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima. Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje.“

Ponedjeljak, 15. veljače. – Mostar dobio gradonačelnika

Novost u Mostaru bili su lokalni izbori nakon 12 godina. Sve ostalo je isto. Ipak, izbor za gradonačelnika grada na Neretvi prešao je lokalni okvire i, u političkom smislu, digao Federaciju BiH na noge. Nacionalističkim političkim strankama iz Sarajeva i njihovim medijima bilo je jedino važno „da ne bude Hrvat“. U tim krugovima, koji se koncentrično šire, ostrašćena mržnja prema Hrvatima poprima sve veće razmjere. Korumpirani političari imaju svoju računicu, ekonomsku. Kad bi im se oduzela mogućnost raspirivanja nacionalizma i međuetničke mržnje, ne bi im ostalo ništa. Žalosno je pak vidjeti vjerske zajednice koliko se valjaju u prljavom nacionalističkom blatu. Ovoga puta islamska zajednica stavljajući se otvoreno na stranu SDA i sramotno napadajući jedinog srpskog vijećnika zbog njegove odluke koga će podržati za gradonačelnika. Nije se čulo da je Rijaset reagirao.

Ipak, u Mostaru su se dvije žene suprotstavile nacionalistima. Odlučile su ne glasati za kandidate HDZ-a i SDA-a za gradonačelnika. Irma Baralija i Boška Ćavara učinile su nešto što nadilazi lokalnu politiku. Pokazale su put kojim trebaju ići autentične građanske stranke. Upalile su malu svijeću u mraku bh. politike. Ako bude više ovakvih „izdajnika“, možda dođu bolji dani za BiH.

Utorak, 16. veljače. – Pitanja teža od smrti

Od srčanog udara iznenada je preminuo mlađi čovjek kojega sam površno poznavao. Obitelj su mu pratili problemi sa zdravljem, posebno djeteta, problemi sa zaposlenjem, problemi sa stanovanjem… Čujem da su bili malo počeli „stajati na noge“, ali je smrt sve okrutno promijenila. Ostaje bolno pitanje, tužno kao i smrt, što će sada biti s obitelji, tko će im pomoći i za njih se brinuti. Nadati se da imaju rodbinu i prijatelje koji mogu i hoće pomoći. Država i društvo sigurno neće. Imaju oni „važnijih“ stvari. Izborni zakon, knjiženje državne imovine, ovladavanje Domom naroda…

Srijeda, 17. veljače. – Tragedija prije tragedije

Dvojica muškaraca kod Trebinja poginuli su od ručne bombe. Motivi nisu bili odmah poznati. Uz dozu sumnje u istinitost, pročitao sam komentar jednog čitatelja na news portalu. Piše kako je sestra od jednog stradaloga poginula u ratu kao pripadnica HOS-a, borila se protiv „svoga“ naroda. Motiv zbog kojeg je tako odlučila bio je, navodno, da se osveti ocu i „njegovom“ narodu zbog zlostavljanja koje je od njega pretrpjela u djetinjstvu.

Kako bi bilo korisno za narod da se umjesto mitomanije o prošlosti priča o temama važnim za mentalno zdravlje ljudi!

Četvrtak, 18. veljače. – Novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve

Zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije izabran je za 46. patrijarha SPC-a. Rodio 1961. u Bečeju kao Prvoslav Perić, u obitelji oca Radivoja i majke Radojke. Osnovnu školu je završio u Čurugu, a gimnaziju u Novom Sadu. Bogosloviju je diplomirao 1986. na Pravoslavnome bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Po diplomiranju upućen je na poslijediplomski studij u Atenu, gdje je ostao do 1990. Doktorsku disertaciju “Mogućnost spoznaje Boga u apostola Pavla po tumačenju Svetog Ivana Zlatoustoga” obranio je na Bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Ateni.

Njegov izbor probudio je pozitivne nade kod mnogih koji žele graditi ozbiljan dijalog. Dok je službovao u Zagrebu, bio je poznat po raspoloživosti za dijalog, ne samo ekumenski i međureligijski nego i dijalog s ateistima. Bilo bi dobro za društva na prostoru bivše Jugoslavije da sada kao patrijarh nastavi u istom pravcu. Nadu da se neće uplesti u nacionalističke politike daje njegov prvi govor nakon izbora za patrijarha: „Zato se moje patrijarško služenje neće kretati stazama parcijalnih interesa, niti će sadržati elemente savremenog strančaranja i parcijalnog bavljenja politikom, već ću nastojati da negujem ovaj saborni duh.“

Petak, 19. veljače. – Umro Đorđe Balašević

Bio je umjetnik, pjesnik, koji je pjesmama i porukama na koncertima doprinio međusobnom zbližavanju ljudi poslije rata, vjerojatno, više od svih vladinih i nevladinih organizacija zajedno. Talentiranim umjetničkim radom u stotinama tisuća je budio pozitivne emocije. Njegove su pjesme bile društveno angažirane, kroz njih se borio protiv rata „ludila među ljudima“, i nacionalističkih ludila. Njegove pjesme su generacije mladih poučile o ljubavi i slobodi, otvorile im nove vidike, naučile ih da je humanost najveća vrednota. On sam je bio simbol humanosti. Plodovi njegovog života žive u mnogima! I još dugo će živjeti. Balaševića pjesma Divlji badem:

Vrteli se točkovi mog bicikla.
Gde god je stao taj rulet beše premija.

Smakla se o stepenik njena štikla.
Nekad su pogledi bili čista hemija.

Dobro je počela nedelja,
poslednje pripreme za maturu.
Virili smo u daljine
puni nade.

Preko gimnazijskog bedema,
k’o pravi dekor za avanturu
prosuo je nežni purpur
divlji badem.

Poneli nas vetrovi k’o maslačke.
Jedni su leteli lako, drugi padali.
I curice su postale prve mačke
a loši đaci odjednom svetom vladali.

Sve mi je odlično zvučalo.
Dobro sam stajao tih sezona.
Ljuljale me oči širom
promenade.

A nju sam sretao slučajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.

Stane sve u strofu-dve u baladi:
pustinja prošlih minuta i ova zrna sad.
I pred treći refren već nismo mladi.
Ušla je nedavno sama u kafe “Petrograd”.

Suviše tajni u očima,
u zlatni okov joj prstić pao.
Molio me dugi pogled
da je kradem.

Dovraga, kafa je gorčila,
al’ taj sam ukus odnekud znao:
probao sam jednom davno
divlji badem.

Polis.ba, J.Š.

---