2. nedjelja po Božiću | Mudrost – pronicavo srce i Božja ludost

Sir 24,1-2.8-12

Za biblijsku objavu, uz riječi, mudrost je ona zbilja koja se usko povezuje s Bogom i s Božjim životvornim duhom. Slično kako Bog riječju stvara svijet, biblijski spisi, naročito oni mudrosni poslije babilonskog sužanjstva (V.-II. stoljeća) i u susretu s helenizmom, naglašavaju božansko podrijetlo mudrosti. Uz proslov Evanđelista Ivana o riječi, koja je kod Boga, kojom Bog stvara svemir i čovjeka, uz riječ koja je sam Bog i koja postaje tijelom, povijesnom osobom u Isusu iz Nazareta, danas u prvom čitanju iz knjige mudroga Siraha slušamo o uzvišenosti mudrosti. Mudrost je iznimno božansko stvorenje, ona je uz Boga od iskona i trajat će s njime do vječnosti.

Mudrost nije, dakle, tek neka usputna Božja osobina, nego je osoba, uzvišeno Božje stvorenje koje se u časti nalazi do samoga Boga. Mudrost je, piše slikovito Sirah, članica Božjeg zbora, «Božjega vijeća za svjetsko planiranje». Ona sudjeluje u Božjim odlukama, veli se da «usta svoja otvara», javlja se za riječ i izražava svoje mišljenje, i na taj se način – iznoseći svoje mišljenje – proslavlja pred Bogom. Bog šalje svoju mudrost da prebiva u izabranom narodu Izraelu, da se ušatori i nađe prebivalište među ljudima.

Iako su biblijskim vjernicima bogobojaznost i pravednost osnovne vlastitosti, oni ne odbacuju mudrost. Mudrost je sklad spoznaje, htijenja i djelovanja i to uvijek u odnosu na stvarnost, na konkretne ljude i konkretne okolnosti. Pobožnost bez mudrosti je krnja, može dovesti do bolesti duše i duha, pa i tjelesnoga oboljenja, a pravednost i bogobojaznost bez mudrosti, skreću u fanatizam i nasilje.

Nedostatak ili nijekanje mudrosti odražava se kao manjak znanja, ali mudrost i znanje nisu istoznačni. Biti znalac nije malo, ali time se još nije mudar čovjek. Na primjer, da se bude dobar liječnik, treba vremena i iskustva, rada i na sebi i rada s drugima, jer ne postaje se dobrim liječnikom odmah završetkom studija, makar se imalo veliko i još svježe znanje. Najgore je i s posljedica vrlo je kobno, ako se, kako znaju činiti nadobudni mladci, preko noći, bez marljiva učenja i sabiranja znanja, želi postati liječnikom tijela ili duhovnim guruom. Oni koji preziru znanje, oni su opasni na svakoj službi koja ima odnosa s ljudima. Mudar čovjek ne prezire nego traži znanje, ali mudar čovjek zna da ga rado-znalost i mnoštvo znanja ne čini mudrijim. «Preplavljenost podacima ne donosi veću mudrost. Mudrost se ne stječe nestrpljivim pretraživanjima interneta i ne dolazi iz mnoštva neprovjerenih informacija», ističe Papa Franjo u govoru o suvremenoj virtualnoj komunikaciji i medijima, i onim katoličkim (Fratelli tutti 50).

Uz znanje, uz otvorenost uvijek novim spoznajama, uz htijenje da se čitava života uči, mudrosti nema bez iskustva. Iskustvo se stječe učenjem, ali i rasuđivanjem, razlikovanjem, uvidima, umskim i logičkim povezivanjem i sintezama. Razlučivanje dobra i zla Biblija navodi kao oznaku za mudra čovjeka, konkretno za jednog od najmudrijih, za Salomona se kaže da je imao «pronicavo srce» – bila je to i njegova molitva Bogu.

U ove dvije riječi – «pronicavo srce» – sadržani su ljudski razum, razbor koji, kako kaže sama riječ – razabire, diferencira, koji prodire u «nejasnoće» i «složenosti» stvarnosti i njezinih problema, koji luči duhove; a srce je afektivni, voljni, element u odnosu na stvarnost. Ako bismo to izrazili suvremenim riječima, mogli bismo kazati da mudra čovjeka označava socijalna i emotivna inteligencija. Nije dovoljno imati znanje, makar bilo ogromno i široko, nego razlikovanje dobra i zla treba da bude pokretano srcem, ljubavlju. Ima ljudi iznimnoga znanja i obrazovanosti, ali neočekivano potamne umom, izgube razbor i prosudbu između dobra i zla, jer nisu uspjeli ostati dosljedni moralnom odnosu prema bližnjima, prema Bogu, niti se voditi srcem/ljubavlju prema dobru i ljudima, nego lukavošću uma i zavodljivošću ugode (O razlikovanju dobra i zla govori i pripovijest o prvom grijehu!). Doista, rado ali krajnje neispravno i štetno – osobito u lošoj politici koja je apsorbirala gotovo sav socijalni život – izjednačavamo mudrost s lukavošću, pa i podlošću, prizemno sebičnim refleksom samoodržanja, a u dnu čega je redovito uvijek strah za sebe. Ne hvale ljudi mudre nego lukave i prepredene političare!

Uobičajena ljudska mudrost vodi se strahom za sebe. Čovjek nastoji biti mudar uslijed nevolja, uslijed mogućeg gubitka sebe, imanja, nekoga bliskoga, uslijed mogućega gubitka ugleda, časti, moralnosti, obraza. S druge strane, istinska, viša mudrost – prema Bibliji – proizlazi iz jedino opravdanoga straha – straha od Boga. «Strah Gospodnji početak je mudrosti», naglašava Pismo. Bogobojaznost je izvor mudrosti. Nešto kasnije mudrost postaje ispunjavanje Božjih zapovijedi, obdržavanje Tore. Treba biti pozoran na rečeno: kaže se da je strah Božji početak mudrosti, dakle mudrost se treba razvijati, ona ima svoj proces do mjere da se izjednači sa samim čovjekom pa mudar čovjek misli, govori i postupa krajnje samostalno «kao da Boga nema».

Uz prosudbenu sposobnost u pitanjima dobra i zla, kao glavnu oznaku mudrosti, uz utemeljenje mudrosti u strahopoštovanju pred Bogom, ima još biblijskih izričaja o mudrosti. Ponajviše se o mudrosti govori u mudrosnim knjigama u kontekstu odgoja i obrazovanja djece i mladih. Za nas je u ovom kratkom razmatranju o mudrosti presudno ono što je Apostol Pavao označio kršćanskom kvalitetom mudrosti. Pavao mudrost veže za Isusa, za njegov život i križ, i naglašava paradoksalni karakter te mudrosti. Božja mudrost u Isusu, pogotovo Isusova smrt na križu za vjernike, Pavao misli najprije na vlastite sunarodnjake i suvjernike Židove, je sablazan, jer vjernici ne mogu prihvatiti da svemoćni Bog može dopustiti da netko njegov, netko tako njemu drag, Mesija, čak njegov Sin, doživi poraz i tako besramno skonča na križu. S druge strane, učenim ljudima, mudrim ljudima kako Pavao označava školovane Grke, Isusov život, a naročito smrt na križu krajnja je besmislica, ludost. Pavao, pobožni Židov, i obrazovan u grčkim školama, zaključuje da se kršćanska mudrost utemeljuje u Božjoj ludosti koja je mudrija od ljudske mudrosti. Paradoks, ludost križa početak je i kraj kršćanskoga života u mudrosti. Ta se ludost očitovala u Isusu iz Nazareta od njegova raspeća do jaslica, od Golgote do Betlehema, koje njegovi, njegov svijet, i pobožni i mudri, u većini nisu prihvatili.

Mudrost života, zaključimo, nije nagomilano znanje, mrtvi kapital koji se grabi tehnikom posebnog učenja ili memoriranja, niti je mudrost grozničavo pabirčenje s medija uvijek novih informacija, niti se mudrost kupuje od religijskih ili svjetskih preprodavaca. Mudrost je za kršćane ulazak u školu bogobojaznosti koja označava priznanje svoje malenosti i otvorenost veličajnosti novih spoznaja i novoga iskustva. Mudrost je ulazak u školu Isusa iz Nazareta, učitelja mudrosti, u školu koja nema odmora ni raspusta, nego je sam život.

Fra Ivan Šarčević